Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – VEŠTO POSTAVLJENA UDICA

ŠTO DA NE KAŽEM – VEŠTO POSTAVLJENA UDICA

0

Previše je ozbiljno ovo „vreme korone“, koje nam je iz korena promenilo život. Pokušavamo na mnogo toga da se naviknemo, i nije da nećemo, naprosto smo u nekim situacijama „nesnađeni“ i „smotani“. Poštujemo mere, onako površno, ko što smo navikli, ne zalazeći mnogo u suštinu.

Milion smešnih situacija postoji u našim promenjenim životima, kojima se i sami nasmejemo i teramo dalje.

Gledam narod koji čeka ispred Lidla. Uredno, uglavnom sa maskama i rukavicama, na rastojanju od dva metra – čeka. I poštuje pravila do ulaznih vrata u Lidlu. Kada uđe, više nema pravila – gužva na sve strane, nema razmaka od dva metra, nema ničega. Važno je da se kupi, da se što više kupi, da se sve pipne, pogleda i progura do kase što brže, kao da će bežanjem da se izbegne mogućnost zaraze.

Šetnja gradom van policijskog časa je „normalna stvar“. Kao da korona u to vreme spava, pa mi možemo da se šetamo. Pa će u 17 časova da stigne, a onda ćemo mi da pobegnemo u svoja skloništa.

Policijski čas, ne može se napolje. I nikoga i ne vidiš napolju. Oni, koji žive u višespratnicama, čuju u to vreme lift koji ide gore dole…….ko da su duhovi pomahnitali pokušavaju da razbiju monotoniju.

Kazne za nepoštovanje zabrane kretanja pljušte svakodnevno. Prosto se pitam – jesmo li toliko ludi, ili pak imamo para pa rizikujemo jer ovde kod nas u Nišu, znamo, „merak cenu nema”.

U Trstu, recimo, pešak koji je na trenutak skinuo masku, kažnjen 300 evra.

Šampion u broju kazni je penzionisani preduzetnik iz Palerma, izvesni Domenico Finažo, koji je za pet dana sakupio pet kazni. Kaznjen je jer se sunčao na plazi.

„Ne želim da se odreknem mora i sunca. Slobodan sam čovek i želim da nastavim da radim ono što želim. Kad pogledam more opuštam se. Plaćam, ali se ne držim ovih pravila“, rekao je novinarima. I kod njega, izgleda, merak cenu nema, ali zato Domenico ima para, pa plaća svoj merak.

Penzioner Đuzepe Spanjolo koji je na Uskrs organizovao roštilj na krovovima kuće u Speroneu postao je „zvezda“ na društvenim mrežama.Nakon što su brojni novinari pokušali da sa njim pričaju o „slučaju“ angažovao je agenta i razgovor naplaćuje 1.500 evra.

„Ne možete razgovarati sa mnom od danas, ako želite, daću vam broj mog agenta“, odgovara na telefonske pozive novinara. Baš me čudi kako se niko na ovim našim prostorima nije setio da na koroni profitira.

A bugarski premijer Bojko Borisov iskoristio koronu da malo iznervira domaće preduzetnike i biznismene. Poručio im je da ne traže pare od države već da prodaju neki od svojih skupih automobila iz voznog parka i tako isplate radnike. Ne moraju sve, samo jedan jer svaki košta minimum 200 hiljada evra. Jer, kako je naglasio, običnom svetu je taj novac potreban za preživljavanje, a bogatima za iživljavanje.

Virus, očigledno je, radi svoj posao. Pored straha i nedaća koje nam je doneo, pokušava i da ispravi neke greške u

nama. Počev od sitnih sitnica do krupnih grešaka koje su načisto pokvarile ono ljudsko u nama. I koliko god se svi trudili da naučno dokažu njegovu pojavu i postojanje, toliko s druge strane on izmiče iz ruku, i poigrava se sa nama pomerajući nas kao figure na šahovskoj tabli. S lakoćom na površinu izbacuje neuke i nesposobne, čiju nesposobnost plaćaju nedužni i sasvim ležerno na površinu izbacuje naše karaktere, koji se manifestuju kroz ponašanje svakog pojedinca u svakodnevnom životu.

Ako je neko ne shvati ozbiljno i na trenutak se opusti, i za to ima leka. Vraća se korona i udara jače, za opomenu.

Ponekad mi se čini da korona pravi neko „veliko spremanje u svetu.” Kao da pokušava da stvari postavi na svoje mesto, tamo gde treba da budu i odakle smo ih, svojim bahatim ponašanjem, pomerili. Bolest i smrt, koja prati njen posao, samo su sredstvo kojim se služi, kao poslednjom opomenom.

Ne, ne mislim ja da sam u pravu……samo razmišljam. Čak i to što razmišljam je njena zasluga. Dala mi je vremena da se osvrnem oko sebe, primetim, razmislim i ponešto iz svega naučim, izvodeći zaključke.

Virus nam je dao vreme u kojem možemo da razmišljamo. I strah, koji nas tera da se trgnemo, jer je nevidljiv, a tako žestoko udara. O posledicama neću, njih ćemo tek da osetimo. A sve nam je, u ovom trenutku, tako nestvarno – čak i mogućnost da se zarazimo šetajući Pobedinom, ili kupujući brdo namirnica u Lidlu da bi se prejedali za Uskrs. Kako se lepo svi pecamo na vešto postavljenu udicu.

17.april

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde