Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – NEMA NAMA POMOĆI

ŠTO DA NE KAŽEM – NEMA NAMA POMOĆI

0
foto : redakcija GP018

Nema nama pomoći dokle god čekamo da nas neko dovede u red, da umesto nas uradi sve ono, što bismo sami morali, da čarobnim štapićem preko noći učini da budemo uređena država, a da mi ni prstom ne mrdnemo.

Gledam danima red ispred VIP-a u centru grada. Zabranjena okupljanja više od petoro ljudi, a ispred VIP-a se red otegao do pekare Branković. Ljudi čekaju po sat dva, čekaju ko da je to čekanje normalna stvar, progunđa neko povremeno, opsuje i VIP i državu, i nastavi da čeka. Usput se informiše kod prisutnih čekalaca o čemu je reč. Ne radi poslovnica u Rodi, jer je Roda tržni centar i po preporuci Kriznog štaba ne sme da radi. Ali za ovu gužvu u centru Štab ništa nije rekao. Tu mogu slobodno da se okupljaju, ništa im neće biti. Poslovnica VIP-a u Obrenovićevoj ulici se renovira, pa su se i njeni klijenti preselili u centar. Super. Sad poslovnica u centru opslužuje ceo grad.

Dobro, možda mora tako, otkud ja znam politiku VIP-a. A neću ni da se mešam, opekla sam se zbog raznoraznih mešanja. Ali mi mnoge stvari nisu jasne, kao i vama, pa eto rekoh da glasno razmišljam, možda me neko i čuje. U redu je – ne može u Rodi. U redu je to što se poslovnica u Obrenovićevoj ulici baš sada renovira. Verovatno tako treba. Ali nije, brate, u redu da ovi koji rade rade s takvom ležernošću, ko da u redu čeka nekolicina ljudi,a onoliko njih. Nije u redu što rade samo dva šaltera, pa neko od čekajućih ljudi zbog sitnice čeka i po dva sata, jer tamo neko kupuje telefon, a kupuje ga po sat vremena – dok se odabere, pa proveri, pa potpiše, pa pronađe futrola za telefon………i sve se to, pred očima onih koji reže od besa napolju, odvija opušteno bez nervoze i trunke razumevanja za ljude, koji treba da uzmu slobodan dan, da bi platili račun, ili štogod drugo. Da pitaju samo, da završe sitnicu, koja im dan pojede, dok trepneš.

Spominjem VIP kao očigledan primer ovih dana. I opet kažem, ne razumem se ja u njihovu poslovnu politiku, ali se odlično razumem u čekanje. Čekanje koje vređa čoveka, stavlja ga u ponižavajući položaj, unosi mu nervozu i tera ga da se sa svima u redu posvađa.

Ništa mi više nije jasno. Jedino mi je jasno da smo neorganizovan narod, koji bi i dve ovce na paši izgubio, da mu ih neko poveri. Sve se nešto busamo u grudi, sve se nešto pravimo važni kao mi se ponašamo ko Evropljani, kao mi poštujemo neka pravila kompanija u kojima radimo, kao mi smo na usluzi klijenata. Malo sutra, a može u našim prilikama i malo prekosutra.

Čekanje je nama postalo način života. Na svim mestima i u svim institucijama gde šalterski službenici, iza onog stakla, mogu da nam kroje sudbinu. Nemam ja ništa protiv njih, daleko bilo. Samo rade svoj posao. Ali na tim istim šalterima čekaju ljudi, koji takođe rade „neki svoj posao“. Pa kako da ga rade, kada moraju da čekaju. Ispred VIP-a, u banci, u Objedinjenoj naplati, na svim postojećim šalterima za čekanje u gradu.

Biće da bi sve to trebalo da bude drugačije i bolje organizovano. Biće da se u tom pogledu ne pomeramo s mesta, bez obzira što na raspolaganju imamo savremene tehnologije, što imamo on lajn usluge, što su nam raznorazni e portali na usluzi…….Ništa nama sve to ne pomaže. Mi naučili peške i natenane, uvežbali ponašanje koje posao ne završava već otaljava, i pri tom se još i ljutimo, ukoliko neko ima primedbu na naše ponašanje.

Na početku rekoh, ja samo glasno razmišljam. I ništa, jednako kao i vi, glasno razmišljajući ne postižem. Al lakše čoveku kada istrese srdžbu i bes, lakne mu na duši, što bi se reklo. Eto i meni lakše. A sada izvinite, odoh u red ispred VIP-a, inače ima da čekam do prekosutra.

11.april

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde