Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – PREDPRAZNIČNA TUGA

ŠTO DA NE KAŽEM – PREDPRAZNIČNA TUGA

0

Ne znam zašto me pred praznike, posebno pred novogodišnje praznike, uvek uhvati neka neopisiva tuga. Nova godina je nekako perkretnica u našim životima, jer uvek pred kraj stare i početak nove, mislimo……biće drugačije, biće boje, ostavićemo brige u staroj i život početi ispočetka. Nadajući se boljem i nadajući se da će se 31 vog decembra sve iz korena promeniti, samo da dočekamo taj 31-vi i jedni drugima poželimo srećnu novu.

I sveto biva, ali ne onako kako smo zamislili. Čovek se s godinama umori od čekanja, svestan da se čekanje ne isplati. Biva u Novoj sve isto, slično ili još gore, i mi opet čekamo neku Novu, nadajući se ko mala deca i verujući da život jednom mora da bude bolji.

Sama predpraznična euforija nas uvodi u razočarenje. Dok neki, danima pre praznika, planiraju gde će ići, šta će obući, šta će se naći na prazničnoj trpezi, kupuju poklone i ukrašavaju jelke novim ukrasima ………neki drugi sve to posmatraju i samo čekaju da stigne Nova, pa da se i njima posreći da naredne mogu sve to isto da rade.

Neka deca dobijaju paketiće, neka druga ih samo sanjaju. Neka deca dobijaju poklone od roditelja, neka druga u životu nisu dobila poklon, osim onoga što im je nužno da obuju i obuku. Neka deca se raduju, a ona druga posmatraju tuđe radovanje.

Uvek, pred Novu godinu, imam jednu veliku želju. Da makar svoj deci ona bude jednaka. Da sva deca mogu da uživaju na isti način, i raduju se istom merom. Pa posle, kako bude. I kako život donese i odredi. Nikada mi se ta želja nije ispunila, i zato uvek pred Novu godinu osećam tugu. Jer znam da ne mogu da popravim ništa, a rado bih da popravim sve.

Posebno me rastužuje naša želja da glumimo sreću. Jer Nova godina je prilika da se svi radujemo. I oni, kojima se raduje i oni drugi, koji nemaju čemu da se raduju. Pa onda svi nešto lepršamo, svi se nešto i za nešto pripremamo, svi negde žurimo i nekud grabimo……a ustvari većina nas želi da sve to što pre prođe, da se završi, pa da svako od nas ode u svoj svet, u svet kojem pripada.

Ne možemo da budemo isti, definitivno ne možemo. I ne pali ovde ona floskula “nije sve u parama”. Sreća je u nama i našem unutrašnjem raspoloženju i želji da se radujemo malim stvarima. Malo sutra, da vam ja kažem. Malo sutra je to moguće u sistemu u kojem živimo i u kojem je para odrednica svega. U kojem se parama sve kupuje, pa i sreća.

Baš zato sam tužna uoči praznika i u prazničnim danima. Jer sreću ne mogu da podelim sa svima na jednak način.Ni sa onima gore, ni sa onima dole. A rešenja nema. Ili da glumiš, ili da budeš tužan. Pa ti biraj.

25.Decembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde