Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO da ne KAŽEM -OGLEDALO JE KRIVO ZA SVE

ŠTO da ne KAŽEM -OGLEDALO JE KRIVO ZA SVE

0

Gradski Portal 018 – 05.01.2019

Sindrom “ sliku svoju ljubim” neizostavno hvata sve važne ljude u politici. Zakunu se pred ljudima i Bogom da ce služiti narodu, da će zastupati narodne interese, da će se boriti za prava naroda……pa ti milo što si baš za njih glasao jer, evo drugačiji su od ostalih (od prethodnih, sasvim sigurno).

Običan svet počne da ih tretira kao svoje, najbliže, da o njima govori nazivajući ih imenom jer se „zaboga znaju od malena“. Brani ih od onih koji ih ne vole i ružno govore o njima, kao da su mu rod rođeni.

I oni, doduše, jedno izvesno vreme bivaju normalni, čak previše normalni za naša očekivanja. Pozdravljaju nas na ulici, rukuju se, more i za familiju se interesuju…..a nama milo, da milije ne može biti. U glavi nam “čovek na svom mestu”

Naravno dok se čovek na svom mestu ne izmesti. A to biva vrlo brzo. Ima, a i treba i on nekome da se šlihta, kako bi ostao i opstao na mestu na kojem je. Zaboravi preko noći običan svet i počne da se druži i pažnju poklanja sebi sličnima i sebi nadređenima. Jer od njih može da ima vajde, a kakva vajda od čika Pere iz komšiluka. A i dosadan je, i smara nekim pitanjima, traži nešto, očekuje…….jednom rečju oduzima dragoceno vreme “čoveka na položaju”.

Na ovom mestu počinje “odrođivanje” vlasti od naroda. Narod ti treba dok ne postaneš neko, kog đavola ima više da ga tetošiš. Osim toga obaveze ti ne dozvoljavaju, baviš se važnim stvarima za narod ( čitaj za sebe), i nemaš vremena da se zanosiš kojekakvim banalnim glupostima.

Ćurak se okreće naopačke. Narod počinje da te mrzi, nisi ispunio njegova očekivanja – ni ljudska , ni profesionalna. Hoće da te menja nekim novim, koji će barem na kratko vreme da udovolji njegovim željama I potrebama. Tebi ništa nije jasno – juče se, taj isti, zaklinjao u tebe, a vidi ga danas. Hoće da te smeni. Zaključak – poludeo narod.

E , na ovom mestu je neophodan pogled u ogledalo. Kritika (ako je zdrava), upozorenje i opomena da nisi najlepši, najpametniji i najbolji. A ogledala nigde. Prekrio ga neko ko, ne daj Bože u kući pokojnika kad prekrivaju ogledala, i nemaš gde da se pogledaš, i da hoćeš. A nećeš. Nećeš jer znaš šta ćeš ugledati u ogledalu – nekog drugog, a ne sebe.

Pa ti bolje da pitaš za mišljenje svoje najbliže saradnike. A tu, kod tih najbližih saradnika, se upravo pokopaš sam. Oni orkestrirano viču kako si najbolji, najpametniji i najlepši – ne zato što tako misle o tebi, već zato što se boje za sebe, svoje pozicije i svoje džepove, u krajnjem. I ti, kad-tad, padaš…..padaš jer si sam sebe ubio, nisu te ubili drugi.

Kad bi, barem neko od političara, sačuvao notu prisebnosti i kritičkog mišljenja, kad bi sačuvao neko (makar staro) ogledalo u kojem može da baci pogled na sebe, sve bi drugačije bilo i stvari bi se drugačije odvijale.

Ovako, badava. Istorija se ponavlja posle svakih izbora, a važni ljudi nikako da razumeju svoj narod, ali s pravom očekuju da narod razume njih – i ljuti su. Kad više nisu važni, stanu u red sa onima sa kojima nikada ne bi stali, i krenu zajedno na neke nove važne ljude da ih menjaju.

A sve se to događa zbog ogledala, verujte mi.

6.januar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde