Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – KRIVI SU SAOBRAĆAJCI

ŠTO DA NE KAŽEM – KRIVI SU SAOBRAĆAJCI

0
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova u Nišu
Saobraćajna Policija foto: MUP

Najteže od svega je promeniti svest građana – rečenica je koju često čujemo i sami izgovaramo, kada nemamo bolji odgovor zbog čega ne možemo da rešimo neke probleme u društvu. To mu dođe nekako u sprezi sa rečenicom koju izgovaraju psiholozi „sve dolazi iz glave”. Pa i ta svest, i ona je valjda negde u glavi. I tako nerazvijenom svešću kamufliramo problem, čije rešenje zavisi od razvijene svesti. A usput nastavljamo po starom i sedimo skrštenih ruku, u iščekivanju da se svest sama po sebi u određenom trenutku odnekud pojavi i razvije.

Nije ovo filozofiranje, naprosto je činjenično stanje u kojem živimo i svet u kojem ne možemo da rešimo brojne probleme koji, po našem dubokom uverenju, imaju veze sa razvijenom svešću. Počev od ekoloških, pa sve do problema vaspitanja dece. Najobičnije bacanje pogleda na stvari govori da smo mi inertni, nepreduzimljivi i lenji. I to je ta priča, u kojoj naša svest tavori i otima nam se iz ruku.

Zašto ovo govorim? Zato što me je na razmišljanje podstakao jedan sasvim običan primer, jedne sasvim obične škole u gradu u kojem svi mi živimo. Primer Osnovne škole Njegoš, u kojoj uopšte nemaju problema sa razvojem svesti. Rade stvari, koje se u drugim školama ne rade – zajedno sa decom i njihovim roditeljima. Uče ih, kroz radionice, da poštuju prave vrednosti, da pravilno koriste internet ne pretvarajući se u robove, da budu tolerantni prema drugima……i konačno, da ne nabrajam više pošasti savremenog sveta koje nas prate…… da brinu o svom dvorištu i svom okruženju. Svi zajedno – i deca, i roditelji, i nastavnici. Tako su za vikend imali dobrovoljnu akciju u kojoj su, što bi se reklo „skockali svoje školsko dvorište cakum-pakum”.

Dobrovoljnost je podrazumevala da dođe ko hoće i ne dođe ko neće, da svako dođe u periodu dana kada mu najviše odgovara, i pomogne u onome što ume da radi. I svi su došli, i svi su radili, i svi su ponešto umeli. A niko ih nije naterao, i niko im nije dao zadatak. Nije li to ta razvijena svest, pomislih u sebi, slažući kockice u glavi, a sve su mi se savršeno uklapale u sliku.

Može se, dakle, kad se hoće. Treba samo da se hoće.Ali, neko treba prvi da počne, kako reče Duško Radović. Pa da ostali vide, i slede ga u tome. Problem je u tome što niko od odraslih, a u njihovim rukama je ključ, neće da izađe iz svoje komforne zone, i neće prvi da počne.

Doduše, imamo mi razvijenu svest, ali svest orijentisanu ka glupostima. Destruktivnu svest, što bi se reklo. Da rušimo, uništavamo, kvarimo, sledimo loše primere, idemo za pogrešnim vrednostima. Uostalom, generacije koje stasavaju su živi primer za to. Zadrugama ih učimo kako treba da se ponašaju, ličnim primerom im pokazujemo kako da ne čuvaju svoje okruženje, ponašanjem im dočaravamo sliku nevaspitanog i nekulturnog čoveka. Oni bi, prema našim očekivanjima, trebalo da budu vaspitani, kulturni i pametni.

Svest se gradi kroz učenje, kroz primere, kroz pružena iskustva. Sve to današnja mladež nema, a kada nema onda izrasta u ljude koji će produžiti vrstu nesavesnih ljudi.

Vraćam se na Osnovnu školu Njegoš u Nišu, koja me je i podstakla da sve ovo napišem. Školu, koja u svim segmentima vaspitno obrazovnog procesa neguje upravo razvoj svesti kod dece – da budu drugačija i bolja. I, pelcer im se prima. Kako? Pa lako. Deca jedva čekaju da nešto nauče, a uče ono čemu ih mi učimo, uče kroz nas i naša iskustva. Ko ne veruje, neka pokuša. Makar eksperimentalno, ništa ne boli. Više od toga bole generacije mladih ljudi koje su uhvatile sve moguće stranputice, samo im je glavni put nekako izmakao. Nisu oni krivi, prosto nije bilo saobraćajca da im pokaže na koju stranu treba, a na koju ne treba ići.

25.Septembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde