Nedavno je preminula velika glumica, ne bih mogla reći čija, jer je bila i NAŠA, ali je svakako bila velika. Glumica, i čovek. Preminula je tamo negde daleko, u nekoj sasvim tuđoj zemlji u kojoj je živela neki, samo njoj znani život, i mi se iskreno rečeno za to nismo mnogo interesovali. Za čoveka se zainteresujemo kada postigne neki veliki uspeh, kada napravi neku veliku glupost, ili kada umre. Auuuu, što nas tada interesuje, i koliko tada sve znamo o njemu, i koliko ga žalimo veličajući ga do neslućenih visina. Miru Furlan smo danima „kačili” na društvene mreže, prosipali brdo tužnih i srceparajućih reči, intimizirali se s njom kao da nam je rod najrođeniji.
Sve to nema veze sa životom. Ona je bila velika i sa tim, i bez toga. Sjala je pod svetlom reflektora, i to je to što mi pamtimo. A kako joj je bilo kada se svetla pogase, e to nismo znali. Pošteno, nije nas ni interesovalo. A bilo joj je loše, mnogo loše kao glumici u njenom Zagrebu, kao čoveku u raskomadanoj zemlji Jugoslaviji, kao nekom ko ne pristaje na pripadnost bilo koje vrste koja ljude deli na Hrvate i Srbe, na dobre i zle, na ovakve i onakve……..
„Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti.
Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.”- piše Mira Furlan u svom oproštajnom pismu.
Svi su tada ćutali, a danas, kada je Mira Furlan umrla svi se dosetili svega i svi je ponovo dižu u nebesa. Ono između ne postoji. A to između je mnogo važno. U tom između se diže, i pada. Strašno je kada nad pojedinačnim sudbinama svi ćutimo. Kadra smo da gledamo najveće zlo, ali ako nas se ne dotiče lično, gluvi smo i slepi, i pravimo se blesavi. U takvim trenucima čoveku je makar reč podrške potrebna. Sve ono, što se događa post festum, naročito posle smrti, je obično licemerje i demagogija najgore vrste.
“Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalnu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao „čist pred nacijom“? – dodaje Mira u svom, malo podužem oproštajnom pismu.
A kako i ne bi bilo dugačko, ukoliko je ispunjeno njenim stvaralačkim radom koji je doveo do vrha glumačke karijere, pa zatim sunovratom kada sve to nije bilo važno u kontekstu nacionalnih razračunavanja, i konačno kada ni čovek u čitavoj priči više nije imao nikakvu vrednost pa je od velike glumice postala obična konobarica, ne bi li preživela. I preživela je sve to, ali mržnju nije uspela da preživi. Mržnju u svojoj pojedinačnoj sudbini malog čoveka koji je osetio bič nacionalističkih sukoba, političku netrpeljivost i iz svega izrođenu ljudsku mržnju, najčešće bez konkretnog povoda i razloga.
“Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija.
Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga?” – stoji u pismu.
A ja, ja sačekala da se bura malo stiša, da nestanu komentari sa društvenih mreža, da Miru zaborave oni koji su je i ranije zaboravljali, pa da je se setim iz svojih razloga. Ne kao glumice, već kao čoveka vrednog pažnje koji je progovorio u ime većine, običnih ljudi, što naravno malo koga zanima. Pa eto, nađe se neko tu i tamo, koga zanima što je Mira bila ČOVEK.
13.februar
