Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – ČIJA JE LENKA ?

ŠTO DA NE KAŽEM – ČIJA JE LENKA ?

0

Preokret u slučaju, devojčica se vraća porodici Savić – čitam juče u svim medijima. Kako preokret u slučaju, pa ništa se nije preokrenulo, samo je ispravljena greška onih, koji nusu smeli da naprave. Ovo je ispravljanje greške, a ne preokret, razmišljam i nerviram se usputno.

Naime, tročlana komisija Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja posle nedelju dana donela je odluku da se devojčica vrati porodici Savić kojima je dete oduzeto nakon što su otkriveni propusti u procesu usvajanja.

Odluka da se mala Lenka vrati porodici Savić saopštena je na konferenciji za novinare u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Mesec dana pošto su postali njeni zakoniti roditelji, usvojena devojčica je Savićima oduzeta i vraćena u hraniteljsku porodicu. Utvrđeni su propusti u postupku usvajanja, jer je starosna razlika između deteta i usvojitelja veća od 45 godina.

Ministar za rad Zoran Đorđević ranije je naložio nadležnom Pokrajinskom sekretarijatu da hitno donese odluku o smeni direktora Centra za socijalni rad u Subotici, zbog propusta u slučaju usvojenja trogodišnje devojčice.

“Sve je dobro, kad se dobro završi”, reći će neki. Epa, nije dobro, ako nije moralo uopšte ni da se dogodi. Posebno ako nije moralo zbog proceduralnih grešaka. Uvek su mi bile potresne te priče oko usvajanja dece, hraniteljskih porodica, njihovog povlačenja po bolnicama i raznoraznim domovima za nezbrinutu decu. Uvek sam razmišljala šta je u tim malim dušicama koje su, poput Lenke, dovoljno zrele da mogu da ukapiraju neke stvari i o koje se život, još pri dolasku na svet, debelo ogrešio.

Deca, na žalost, ne biraju roditelje. Nikome sirota nisu poslala poziv da ih rodi. Rodi ih neko, pa ih ostavi ili baci ko kesu đubreta u neki kontejner, i ode dalje. U najvećem broju slučajeva bez griže savesti. Prosto, ko da je izuo cipele koje ga žuljaju.

Mali srećnici koji budu pronađeni ili ostavljeni u nekom porodilištu, u prednosti su samo utoliko, što imaju veću šansu da prežive. I njihova borba tu počinje.

Verovatno niko od nas ne može ni da zamisli koliko je njima potrebna majka, i otac, i braća i sestre. I sa koliko žudnje čekaju u hraniteljskim porodicama da neko po njih dođe, da ih zagrli, posveti im pažnju, da budu ko druga deca, da budu nečiji.

S druge strane, niko od nas ne može da zamisli koliko oni, koji nemaju dece žele da ih imaju, i kroz kakve tantalove muke prolaze da do njih dođu. Za razliku od bioloških roditelja koji ih odbace kao smeće, ovi drugi ih traže ko bisere u školjci. I kada do njih dođu i kada ta deca željna ljubavi stignu u svoju, dugo sanjanu porodicu, neko se pojavi sa nekakvim papirima, sa nekakvim glupostima koje ne piju vodu i kaže – „puj pike ne važi.”

Idemo ispočetka. Vraćamo dete u hraniteljsku porodicu, kako bismo pročešljali dokumentaciju i pronašli grešku, kako bismo ispravili krivu Drinu koju smo sami iskrivili, i kako bi sve bilo po Zakonu. Po kom, bre, Zakonu neko sme da se na takav način igra ljudskim osećanjima? Posebno osećanjima jednog trogodišnjeg deteta. Jel neko bar pokušao da uđe u njegovu kožu i zamisli šta se je u toj maloj glavici događalo?

Smenjen direktor! Jaka stvar. Takav ne bi nikada ni trebalo da bude direktor. Sve u Centru mogu da ih smene, neće moći da plate ono što su pokvarili. A pokvarili su sreću jednog malog bića koje je u trenutku pomislilo da bajke ipak postoje, pokvarili su sreću dvoje ljudi koji, istina, imaju malo više godina, ali čija je želja i ljubav veća i jača od svake starosti……pokvarili su san troje ljudi koji su na trenutak lebdeli u oblacima.

Vratila se sreća, ali je pokvarena, i ona više nije ista, i to nije trebalo da se desi. Posebno ne zarad ljudi koji ne rade svoj posao kako treba. A koliko je takvih primera ljudi koji ne rade svoj posao kako treba u svim oblastima života. I koliko je ukvarenih sreća ljudi koji nisu to zaslužili.

Da sam neko važan u ovoj državi, izvinila bih se na adekvatan način. Greška ne može da se plati, ali može bar izvinjenjem da se amortizuje. I pokušala bih da dovedem u red sve one koji misle da se posao radi samo zbog toga, kako bi se na kraju meseca primila plata. Sve dok tako neki ljudi rade, neki drugi će plaćati greške, ponekad na žalost i životom.

20.juni

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde