“Baš se radujem. Opet odlazim na Sajam knjiga u Beograd. Tamo će biti biti jedno milijun ljudi. Sve će mirisati na knjigu.
Volem, baš volem Beograd. I Novi Sad i sve srpske gradove u kojima sam bila i u koje ću tek otići. Jedna sam od Hrvatica koja je sigurna da Srbi nisu naši neprijatelji i da ja nisam veleizdajnica zato jer su mi ljudi Tamo daleko dragi.” – piše Vedrana Rudan – hrvatska novinarka, kolumnistkinja, spisateljica, i hrvatska državljanka, razume se.
Hrvatica, koja voli Beograd i Srbiju. Gle čuda!!!!!! Gle čuda za sve srbomrzitelje u Hrvatskoj, i hrvatomrzitelje u Srbiji. Folira li se ona to, ili zaista tako misli? Udvara li se to ona nama pred dolazak u Beograd, ili se dolasku stvarno raduje?
Stopostotno sam sigurna da se Vedrana Rudan, žena slobodnog uma i duha, zaista raduje Beogradu. Zato što je na vlastitoj koži već iskusila dobrodošlicu na ovim prostorima, jednako kao i mrziteljstvo u “svojoj lijepoj”, zbog ljubavi prema Srbiji.
“Koje su prave teme danas za normalnog čovjeka u Hrvatskoj? Kad će kriminalci sići s vlasti? Kad će ih sudovi osuditi na dugogodišnje robije? Kad će učitelji moći živjeti od plaće? Kad će liječnici moći živjeti od plaće? Kad će korumpirani suci završiti iza rešetaka? Zašto nam u Saboru sjede ratni zločinci, luđaci, perverznjaci, kreteni, manipulatori, kriminalci, mafijaši?
Koliko je stotina tisuća Hrvatica i Hrvata napustilo zemlju?
Vukovar se izvlači kad god naši lopovi na vlasti osjete da bi se narod zbog gladi i bijede mogao uznemiriti više nego je to za njih podnošljivo.
Osudite ih. Tko vas sprečava u tome? Srbija? Dosadni ste. Prozirni ste. Nitko ne puši vašu priču.”- piše Vedrana Rudan u svojoj kolumni pred polazak u Srbiju.
Kako je lepo čuti da neko svome može da sve skreše u brk. Da mu kaže šta ima na umu, da mu se naruga u lice, i pljune u facu. Kako je lepo kada neko ima slobodu da izrazi svoje misli baš onako, kako je zamislio da ih izrazi. Bez uvijanja i licemerja, bez udvorništva i pakovanja u celofan, bez izvinjenja i kajanja. A za sve to je potrebno da taj neko, zaista postane NEKO. I da ga nije briga šta će ko reći, šta će ko pomisliti, koju će ti etiketu prilepiti osuđujući tvoj stav. Vedrana Rudan, hrvatska spisateljica, je stigla do faze da bude NEKO. I dobro joj je, a dobro je i onima oko nje, koji je razumeju.
“Eto, toliko od mene izdajice. Idem u Beograd sretna i vesela. Bit ću još sretnija i veselija ako jednoj od svojih čitateljica ili jednom od svojih čitatelja budem mogla reći da s ove strane Drine ne žive samo zapjenušane zvijeri koje glume zapjenušane zvijeri. Među onima koji vladaju Hrvatskom nema zapjenjenih. Svi su oni hladni, koncentrirani, proračunati kriminalci.
Tko ih jebe. Kad jednom progledamo, valjda hoćemo, iščupat ćemo im glavu. I Srbi svojima i mi našima. Dok to ne učinimo ja i ljudi slični meni putovat će u Srbiju i sebi sličnima reći, mogu još neko vrijeme, neće dovijeka.”
Ništa nije bilo doveka, pa neće biti ni mržnje. A dokle god je ovakvih, poput Vedrane Rudan, koji o tome govore, postoji šansa za onaj drugi svet. Ovde u Srbiji, i onde u Hrvatskoj, i na svim mestima na kojima se sejala mržnja i na kojima je mržnja i
proklijala. Veliki je to posao da se uništi, i da je nestane. Ali, ako se svojski zapne, i bude uporan – nije nemoguć.
“Znam, reći će, kurva će sve učiniti da bi prodala knjigu. Ha, ha, gadovi, ha, ha! Ja prodajem knjige, vi ste prodali Hrvatsku”, reče Vedrana Rudan na kraju svog teksta i srećna i vesela ode kod svojih, u Srbiju.
28.Oktobar
