Naslovna Omladina u tuđini Kad američki san postane java – od nule do najboljeg sportiste na...

Kad američki san postane java – od nule do najboljeg sportiste na Floridi i teniskog trenera za juniore svetskog glasa : Jovan Parlić

0

Gradski portal 018 – 18.12.2017.

Život u tuđini i rešenost da se napusti rodni grad i rodna zemlja ne mora uvek da se desi iz ekonomske nužnosti. Doduše, u našoj zemlji nužda je velika, ali ipak možemo da trpimo još neko vreme, jer nam je bešika narasla kao u slona. Dečački ili devojački snovi o uspehu u zanimanju koje smo odabrali nagone nas da maštamo o mestima gde bismo mogli da iskažemo puni potencijal, da se ostvarimo u onome što volimo, i da uz sve to jednoga dana postignemo i globalni uspeh. U tim tinejdžerskim snovima u većini slučajeva kao obećana zemlja javlja se Amerika – zemlja šansi, prilika, snova i ljudi debelih poput vola. U američkom snu, slatkom poput američke pite (od koje ponekad ume i gorušica da prodavi) naša omladina često mašta o vožnji kamiona, čišćenju bazena, o selidbama zadriglih Amerikanaca i obilnim obrocima koje će sebi priuštiti u McDonalds-u. Ipak, mora se priznati da Amerika našim usnulim omladincima pored šansi da rade kao čistači bazena, selidbari ili šoferi pruža i još po neku priliku, poput obrazovanja na njihovim brojnim koledžima, sa jednom važnom fusnotom – sa mogućnošću kasnijeg zaposlenja. Dakle, da bi se ostalo u Americi moguće je i bez ženidbe crnkinjom. Potrebno je samo da vam je koledž draži i miliji od crnkinje.Našem sagovorniku upravo je američki koledž bio draži od američke crnkinje, a ono što mu je najdraže u životu i ono što ga je nakon završene gimnazije odvelo u ovu obećanu zemlju je tenis. Jovan Parlić je tenisom počeo da se bavi od najranijeg detinjstva. Tenisku karijeru je započeo kao četvorogodišnjak u TK „Radnički Niš“, u vreme kada je ovaj tim bio treći u državi, odmah iza Zvezde i Partizana.

Prvi trener mi je bio čuveni „Čika Crni“ koji je bio najbolji trener za taj uzrast koga sam ja ikada upoznao. Onda sam radio sa Ivanom Kerletom od 6-12 godine, jedan od trenera koji je imao  najviše uticaja da nastavim da se bavim tenisom i odem za Ameriku da igram koledž. On je jedan od retkih trenera u to vreme koji je imao realnu viziju za svoje igrače i sećam se da mi je kao klincu pričao da ima želju da mu jedan od igrača igra u Americi koledž tenis.

Ono što je Jovana Parlića opredelilo da napusti rodni grad Niš i da se otisne na životno putovanje u SAD bio je jedan poseban događaj, poseban za njega lično i poseban u svetu tenisa za juniore.

Novembra 2008. godine igrao sam „Orange Bowl“, koji važi za najbolji juniorski turnir na svetu. Održava se u Majamiju na Floridi. Tačno se sećam prvog dana kada smo stigli tamo i kada sam mislio u sebi da bi ovo bilo mesto gde mogu da ostvarim svoje snove. Mislim da ne postoji određeni razlog zbog kog sam odlučio da napustim Niš, ja sam u Nišu živeo lep tinejdžerski život. Imao sam puno prijatelja, porodicu, živeo normalan život, ali sam imao viziju da ako dođem u Ameriku mogu da ostvarim svoje snove. Video sam teniski vrh i kako najbolji igrači sveta treniraju i rade, sto mi je do tada bilo nepoznato. Video sam kako Nick Bolitijeri radi sa Sharapovom, Tomi Hasom, Nishikorijem, Krajinovićem i sećam se da sam razmišljao da ću ja jednog dana biti na terenu sa njim i da će mi on biti trener.

(foto:privatna arhiva)

Otišašvši u Ameriku Parlić je praktično započeo potpuno  novi život i bio ponovo rođen. Podršku su mu pružali otac i brat, koji su u početku živeli sa njim.

Bilo je teško prilagoditi se na to da počinjem od nule, da nemam bukvalno nikoga osim mojih roditelja i brata  da mi pomognu, što se ispostavilo da je sasvim dovoljno.                                   Više je bilo naporno psihički, naročito na početku kada je delovalo koliko god da dajem sebe, nisam mogao da se pomerim iz iste tačke. To je trajalo prvih godinu dana i 6 meseci, i iskreno sam razmišljao da se vratim. Ali mislim da me je bilo stid na neki način da se vratim kući i da kažem da nisam ništa napravio, mislim da je to taj naš inat zbog koga smo mi dobri u mnogim stvarima. Bilo je teško ali upornim radom iz dana u dan su počele karte da mi se otvaraju.

Sam početak je bio jako težak i izazovan.

Prve dve godine mi je bilo mnogo teško. Živeo sam jako skromno, sa parama dovoljno da preživim, nisam govorio engleski jezik ali na to ne gledam kao na nešto što je bilo loše. Siguran sam da bez tog iskustva ne bih bio gde sam sada. Niš mi je uvek nedostajao i sada mi isto puno nedostaje, kuća je kuća gde god bila, nema ništa lepše od kuće.   

Za samo dve godine Parlić je od persone non grate iz Srbije postao persona grata i miljenik teniskog koledža Univerziteta iz Arkanzasa. Tako je četiri puta bio proglašen za najproduktivnijeg igrača na ovom Univerzitetu, a 2011. godine je poneo laskavo priznanje najboljeg sportiste na Floridi za svoj uzrast.

Osvojio sam  prvenstvo Floride za juniore i igrao finale u dublu. Za ovu nagradu se gledala celokupna priča sportiste. Mene su nominovali za ovu nagradu kada su saznali za moju priču da dolazim iz Srbije. Nominovali su 10 sportista i objavili njihove životne priče i rezultate na oficijalnom sajtu. Glasanje je trajalo mesec dana  i nakon toga su me pozvali na dodelu nagrada u Majamiju. To je bilo krajem druge godine od mog dolaska na Floridu.

(foto:privatna arhiva)

Nakon što je diplomirao na koledžu Univerziteta u Arkanzasu Parliću su bila otvorena vrata za posao trenera. Iako mu je inicijalna želja, sa kojom je pošao iz Niša, bila da postane teniser na svetskom glasu, životni put ga je odveo ka profesiji teniskog trenera, i to ni manje ni više nego ka teniskoj akademiji „IMG Bollittieri Tennis Academy”, koja slovi za jednu od najboljih teniskih akademija na svetu.

Počeo sam da radim sa klincima od 10 godina, onda mi se ukazala prilika da radim sa malo boljim igračima, posle toga sa još boljim igračima. U jednom trenutku mi se otvorila prilika da putujem sa Mišom Kecmanovićem, našom mladom nadom. Putovao sam sa njim u Meksiko kada se očekivalo od njega da osvoji turnir i postane prvi igrač na svetu za juniore. To je bilo fenomenalno iskustvo i super smo se proveli u Meksiku. Nakon toga sam pričao sa direktorom Akademije i pitao me je da li bih voleo da pored mojih regularnih zaduženja na Akademiji, umesto pauze za ručak krenem da radim sa top juniorkama na svetu. Tako da mesecima nisam jeo ručak nego sam radio na terenu kada su se svi odmarali, na 40 stepni na Floridi od 11-13h.

Odricanje od ručka svakako nije bilo zdravo, ali za Parlićevu karijeru rad sa talentovanim i istaknutim junirokama je bio od velikog značaja. Tada je upoznao devojčicu po imenu Whitney Osuigwe i zebeležio svetski uspeh, dovevši je sa 200. mesta ATP junior liste do 1. mesta i osvajanja Roland Garrossa u singlovima i Wimbledona u dublu.

(foto:privatna arhiva)

Nakon razgovora sa direktorom Akademije, koji je čuveni trener iz Holandije, Rohan Goetzke, ukazala mi se prilika da nakon radnog dana koji je trajao do 16h, krenem da radim sa njom (Whitney Osuigwe) od 16h do 18h. Tako da sada bukvalno nisam imao pauzu od 7 ujutru do 18h. Ona je važila za mladu nadu ali nije imala nikakve rezultate do sada, bila je talentovana ali nije pobeđivala. Ja ne želim da prisvojim sav kredit za njen uspeh, mnogo ljudi zaslužuje kredit za njen uspeh, naročito njena prodica zbog ogromnog odricanja. Nema tajni u uspehu, to je i prva stvar kojoj sam njoj rekao. Ja ne posedujem magični stapić koji će joj pomoći da napreduje, ali znam kako se trenira i kako se pristupa svakom treningu. Isto tako znam kako se gradi samopuzdanje i kojim intenzitetom se trenira. U njenom slučaju, ona je trenirala predugo i previše, mislim da joj to nije pomoglo zato što je navikla da uđe na teren i bez ikakvog plana samo udara lopticu. Radili smo dosta kraće treninge ali sa jasnim ciljem na svakom terningu i radili smo dosta na njenom načinu razmišljanja između poena. Osvojila je juniorksi Roland Garross u singlu, i igrala finale Wimbledona u dublu i postala prva igračica sveta na juniorskoj listi.

Nakon godinu i po dana provedenih na teniskoj akademiji ,,IMG Bollittieri” i svetskog uspeha koji je postigao sa Whitney, Parlić se vratio na Univerzitet na kojem je i ponikao. Na University of Arkansas trenutno radi kao trener ženskog tima i oseća se ispunjeno.

Vratio sam se koledž tenisu koji ja obožavam, dobio sam ponudu nakon Wimbledona i dugo sam razmišljao dok nisam doneo tu odluku. Razmišljao sam o tome da je sve teže i teže da se igrač probije do pro karijere pre neke 21, 22. godine. I sve više i više igrača se opredeljuje da pre profi karijere ode na koledž i stekne diplomu i ukoliko nešto krene po zlu, ima diplomu i može da bude svoj čovek. Nivo na koledž tenisu je odličan i sve deluje na to da će 90% budućih pro igrača prvo doći na koledž, tako da sam ja odlučio da budem tu i radim sa njima i pripremim ih za pro kraijeru ukoliko se na to opredele nakon koledža. University of Arkansas je jedna od najboljih škola u Americi, naročito što se tiče sporta. Škola ulaže milione dolara u tenis, putujemo sa igračicama na pro turnire i „NIKE“ je sponzor svim igračicama. Imamo u timu fizio-terapeuta, kondicionog trenera, nutricionistu i psihologa. Uslovi su nerealno dobri i ja sam puno napredovao kada sam bio na koledžu tako da sam presrećan da sada imam priliku da radim na tom istom Univerzitetu.

Na pitanje da li se u njegovim planovima za budućnost možda nalazi i povratak u Srbiju, Parlić odgovara:

Nikada nisam isključio tu opciju da se vratim nazad, bilo bi mi drago da pomognem koliko mogu u pravljenu novih Đokovića. (smeh)

Novinar: Milan Dojčinović

*   Ova reportaža se realizuje u okviru projekta za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Niša u 2017. godini. Projekat sufinansiraju Grad Niš i Uprava za kulturu Niša.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde