Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – ONO NEŠTO

ŠTO DA NE KAŽEM – ONO NEŠTO

0

Sve se promenilo, pa i Nove godine. Možemo mi da imamo para koliko god hoćemo, mogućnosti da odemo bilo gde, da kupimo skupe poklone i pripremimo bogatu trpezu, ali nam je novogodišnji gušt negde utekao, i nema ga. ONO NEŠTO, što je praznicima davalo svečanu atmosferu, što je u njih unosilo radost, iščekivanja koja su bila slatka, sve je bilo drugačije.

Setih se ovih dana svog detinjstva i decambra u njemu. Setih se onih predivnih čestitki koje smo pisali jedni drugima i slali ih poštom. Deda mraza u saonicama i irvasa koji ih vuku, posutih zlatnim šljokicama iz kojih je nekako isijavala sreća.

Bože, sa koliko radosti smo ispisivali svaku čestitku, vodeći računa da rukopis bude dobar, a misao čista. Namenjena svakome pojedinačno, sa drugačijom željom, znajući kome je šaljemo i šta bi on poželeo za Novu godinu. Pa se sećam iščekivanja poštara da pokuca ili pozvoni na vratima, da vidimo ko nas se sve setio, i jesmo li vredni postojanja.

Nismo pisali poruke skraćenicama, nismo slali nalepnice, niti tipske želje jedni dtrugima. Mnogi od nas ni fiksne telefone tada nisu imali da nekome požele Srećnu novu. Ali su zato tu bile čestitke kojima su se svi radovali poput male dece, i čuvali ih godinama u kartonskoj kutiji od cipela. Posebno one, za nas najvrednije.

Nema više ničeg najvrednijeg. Sve je isto, protokolarno, hladno i bez duše. Bez onog NEŠTO, što spomenuh na početku.

Ali, vremena se menjaju, ljudi se menjaju, pa i Nove godine.

A da li ste znali da je doček Nove godine najstariji od svih praznika na svetu? Prvi put je obeležen u starom Vavilonu, pre oko 4000 godina, i od tada su se mnogi običaji promenili, a ljudi širom sveta ga slave na drugačije načine.

Svaka zemlja ima svoje običaje. Španci, na primer, u ponoć jedu grožđe i to po 12 zrnaca, da bi bili srećni svih 12 meseci u godini. Grci jedu kolač u kojem se nalazi novčić, koji u Novoj godini donosi sreću. Prvo parče hleba je za malog Isusa, drugo za oca kuće, a treće za kuću.

Japanci Doček nove godine obeležavaju ceo dan, u Breazilu imaju neverovatne žurke na Kopakabani, u Kolumbiji odlazak stare godine slave igrajući se lutkom, Nemcima je nezamisliva novogodišnja noć bez vatrometa, dok Britanci strepe ko će im prvi doći u goste, jer od toga zavisi sreća tokom čitave godine.

Mnogo je raznih običaja, neki su se zadržali, neki nisu, a šteta je što nisu. Ja se, eto, setih čestitki. I radosti koju su nam donosile, setih se okupljanja čitave porodice oko jelke, jutarnjih buđenja kada su nas čekali pokloni koje je, ko bajagi, Deda mraz doneo dok smo spavali, vriske i cike po kući, sreće koja se nije kupovala novcem, već ljubavlju.

Volela bih da mi se vrati jedna takva Nova godina. Bez ovih izveštačenih, punih lažnog glamura, novogodišnjih programa koji nam serviraju sreću na tacni, sterilnu sreću od koje srce nikada ne može da zaigra. Bez dočeka u kafanama u kojima jedni druge i ne poznajemo, a nešto se grlimo, ljubimo, čestitamo i glumimo sreću.

Hoću da mi neko vrati moju Novu godinu. I čestitke da mi vrati. I sreću, koja je sve to pratila. To hoću, inače neću ni da je čekam. Šta će mi.

30. decembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde