Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – HAJKA NA HANDKEA

ŠTO DA NE KAŽEM – HAJKA NA HANDKEA

0

Hajka na ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Petera Handkea, zbog njegove uloge u iznošenju svog viđenja rata na prostoru bivše Jugoslavije, se nastavlja, a ovaj put je suočen sa optužbama da je prekršio austrijski zakon o državljanstvu.

Naime, Ministarstvo unutrašnjih poslova Austrije, prema pisanju bečkog dnevnika „Esterajh“, nakon što su se pojavile informacije da je Handke 1999. dobio jugoslovenski pasoš, pokrenulo je proveru ovog slučaja.

Gde se Handke uhvati baš za Srbe? Šta ga natera da brani one, koje svi napadaju i kamenuju? A lepo je mogao da zažmuri, da okrene glavu i pravi se ko da ništa nije ni video, ni čuo, poput ostalih slepih i gluvih u to vreme. „Zbog NATO agresije osećam gađenje prema ljudskoj vrsti” , rekao je nobelovac čuvajući, svih ovih godina, svoju zabranjenu ljubav prema Srbiji.

Njegov odnos prema Srbima je oživotvorenje njegove opsesivne poetike i životne ideje

Zagovornik je ideje da još samo u Srbiji i Republici Srpskoj istinska Evropa živi i dalje, jer kako je isticao – Tu postoji tradicija od Platona, Sokrata, Sofokla, Homera, i ta tradicija se voli. Ne samo u Srbiji nego i u Republici Srpskoj postoji neka čistota koja ima trajanje od dve hiljade godina. Takva čistota ne postoji u Francuskoj ili Nemačkoj. Ima je, doduše, ali ona ne živi, ne diše.

Rešenje problema sa Kosovom Handke je davno „prepustio paklu“.

– Današnji demoni čak i ne znaju da su to. Svi su kao humani, predstavljaju se kao dobročinitelji, ali su u stvari istinski đavoli današnjice. Želeo bih još jedanput da odem u Orahovac i Veliku

Hoču, da ostanem tamo mesec ili dva, da tamo živim, berem pečurke, kuvam, peglam, ako ima struje.

Njegove izjave, kojeg su neki kritičari nazivali najvećim živim piscem na nemačkom jeziku, imale su veliki odjek. I upravo, kada se protivio nezavisnosti Kosova, tvrdio je da se „država ne može graditi na mržnji“.

Mržnja prema Srbima je jedino što vodi Albance, među njima čak tek prohodala deca mrze Srbe i kamenuju autobuse, govorio je Handke.

Handkea je malo ko čuo tada. A i ako je čuo, nije mario za izgovoreno. Istina, izašla iz njegovih usta, nikoga se nije ticala. I niko nije želeo da veruje u nju. Tako su tada, u to vreme, prečuli i Handkeovu ljubav prema Srbiji. Njegovo srpsko državljanstvo, njegovu vezanost za ovu zemlju, a njegovu hrabrost da istinu izgovori, smatrali su budalaštinom i glupošću.

Sve, međutim, dođe na naplatu. Setili se dušebrižnici sada, kada je postao nobelovac zahvaljujući svojim delima, da mu naplate to što je – oprostićete na izrazu, ali nemam drugi – što je pišao uz vetar. E, sada bi da ga omalovaže, da ga spuste, da ga bace u blato. Na svoj, uvežbani fini način, kao što obično u ovakvim prilikama i čine. Zbog Srba, ne zbog njegovih dela. Dela nisu sporna, sporan je Handke kao čovek.

I sada neka mi neko kaže da treba slediti zapad i zapadnjačku demokratiju.m Demokratiju zasnovanu na lažima, falsifikatima i mržnji nadasve. Neka mi neko kaže da je to ispravno, i da tako treba. Tako će, fakat je, biti. Ali tako ne treba. Zato što je Peter Handke gromada od čoveka i on to ne zaslužuje.

Lično mislim, sledeći njegove stavove, razmišljanja i razumevanja postojećeg, da ga se sve ovo ne tiče i da ga ne dotiče. Zato što zna ko je, šta je i koja je njegova cena. Sitne duše mogu da sitničare, ali ne ostavljaju trag iza sebe. Handke trag ostavlja,

izoran u dubokoj brazdi, a svi gore navedeni mogu samo “da mu pljunu pod prozor”.

08.Novembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde