Naslovna Niš Gari Mata Gari – perspektivni glumac Nikola Živanović

Gari Mata Gari – perspektivni glumac Nikola Živanović

0

Gradski portal 018 – 04.12.2016.

Ovo je priča o mladiću vitkog stasa i britkog uma. Priča o mladom glumcu kojem se gluma uvukla pod kožu tokom srednjoškolskih dana kada je igrajući u školskoj predstavi „Cigani lete u nebo“ shvatio da želi da bude glumac. Od tada ga zovem „Ciganin“ i ne mari za to. Kovrdžavu crnu kosu neguje još od tih dana i ona predstavlja njegov zaštitni znak. Uprkos nadimku, romski jezik ne poznaje, ali zato govori francuski, italijanski i engleski. U slobodno vreme komponuje, svira džez i bluz gitaru, piše poeziju i prevodi dramske tekstove. Sebe opisuje kao skromnog mladića koji ima dve želje – da se bavi pozorištem i da kupi trkački motor. Diplomirao je u klasi profesora „Rakiju ne pijem, al’ vinjak derem“, glumca Borisa Isakovića, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Zvanje magistriranog glumca stekao je ove godine i trenutno igra u nekoliko predstava u pozorištu „Promena“ u Novom Sadu, kao i u teatru „Madlenijanum“ u Beogradu. On je novosadski Gari Mata Gari, dvadesetrogodišnji mladić rođen u Nišu, Nikola Živanović.

Od kako je napustio studije glume osetio se kao „čovek koji je bačen u okean postojanja“. Uprkos „slatkotrpnom“ radu i velikom trudu koji je uložio u režiranje pojedinih predstava i u likove koje igra u njima, smatra da su istrajnost i upornost presudne osobine u današnjem vremenu i navodi: Da bi istrajao u ljubavi prema onome što misliš da ti se sviđa, moraš se neprestano bacati u ono što ti se ne sviđa.

O tome šta bi Nikola upisao da nije položio prijemni za glumu, koliko su studije glume i samostalan život u Novom Sadu bili izazovni za njega, koliko mu je gluma pomogla u zivotu, u kojim predstavama trenutno igra, kao i to da li planira da glumačku karijeru nastavi u inostranstvu, pročitajte u nastavku.

zivanovic-2

Nikola, završio si gimnaziju „Stevan Sremac“ u Nišu na filološkom odeljenju. Pored toga svirao si gitaru iz hobija. Kako si završio na glumi? Šta te je privuklo da zakoračiš u taj svet?

Pozorište i pozornica uopšte su me oduvek duboko uzbuđivali, a prvi put sam poželeo da se profesionalno bavim glumom kad nas je Vesna Stanković, glumica u čijoj sam se školi amaterski bavio glumom, odvela na Akademiju u Novom Sadu na prvi kolokvijum klase Ljuboslava Majere. Kod Vesne sam nazro koliko je volje potrebno za taj poziv i odlučio da to bude put kojim pobeđujem sopstvenu malodušnost.

Šta bi bilo da nisi upisao glumu 2011. godine u klasi profesora Borisa Isakovića? Jesi li bio spreman da sačekaš godinu dana do sledećeg prijemnog za glumu ili bi možda probao nešto drugo?

Da nisam te godine upisao glumu, upisao bih francuski. Ne bismo umrli ni ja ni gluma.

S obzirom na to da su ti roditelji lekari, koliku podršku si imao sa njihove strane da upišeš glumu?

Imao sam. Dobri su to ljudi, iako su lekari.

Jesi li optimista ili pesimista po pitanju pogleda na život i koliko ti je iskustvo koje nosiš sa studija promenilo taj pogled na život?

Neću da se opisujem, ono sam što radim. Voleo bih, ipak, da to što radim vidi više ljudi. Naravno, iskustvo sa studija me je bitno oblikovalo u ličnom i profesionalnom smislu, a sad imam i iskustvo završetka studija koje otvara pogled na to gde se nalazim. Nisam ni optimističniji ni pesimističniji, te kategorije se odnose na predviđanja i očekivanja, a želim da sam što više u sadašnjem trenutku jer se samo u njemu dela.

Kako je izgledao život u novom gradu – Novom Sadu?

Prve dve i po godine sam malte ne živeo na Akademiji sa svojom klasom, a posle sam video i taj Novi Sad u koji sam kao turista bio od pre zaljubljen. Lep, prijatan za život i sa još malo pa dovoljno kulturnog sadržaja. Očekivao sam upravo bolje pozorište u tom gradu sa pozorišnom tradicijom. Zato smo i pokrenuli pozorište ,,Promena“ u prostoru Akademije, progresivno pozorište, ne u estetskom smislu već u smislu kvaliteta stvaralaštva i odnosa prema njemu.

Koliko su studije glume bile izazovne za tebe?

Jako. Morao sam stalno da se pitam da li to želim i zašto to želim, i da shvatim je li moj poriv pravi za bavljenje ovom umetnošću, a onda da pronađem taj pravi putem upornog lomljenja svog tela, duha, duše, misli i vaspitanja. Da bi istrajao u ljubavi prema onome što misliš da ti se sviđa, moraš se neprestano bacati u ono što ti se ne sviđa. I onda kad ti sve to skupa postane radost, onda možeš da počneš da se baviš pozorištem kako treba. To sam, valjda, naučio od svog profesora, Borisa Isakovića. I kroz takav rad smo moja klasa i ja, desetoro pacova bačenih u mali kavez da se glođemo, postali ozbiljna pacovska ekipa koja grize to pozorište, i dobri prijatelji.

Tokom srednjoškolskih dana si imao neku vrstu emotivne blokade u kontaktu sa simpatijama. Koliko je gluma promenila tvoj pristup potencijalnim partnerkama? Jesi li sada hrabriji?

Tokom srednjoškolskih dana sam imao SIMPATIJU, ne simpatije, i nikad joj nisam to rekao. Da nisam bio kukavica, verovatno bih. Gluma me je itekako učinila hrabrijim, pa verovatno možemo da kažemo da mi je zbog glume sad lakše i sa ,,potencijalnim partnerkama“.

Nadimci su u srpskoj kulturi neizbežna prijateljska stavka. Koji nadimak si poneo sa studija glume?

Džoni. Sjajno ime za kera.

zivanovic-3

Tvoja prva profesionalna uloga bila je?

Ako ne računamo predstavu,,Bure Baruta”, koja je od ispita druge godine postala nagrađena profesionalna predstava, i uloge Svete, Borisa i Džimija u njoj, onda mala uloga TV tehničara u filmu ,,Nebo iznad nas”.

Živiš na relaciji Novi Sad-Beograd-Niš. U kom gradu ima najviše izgleda za glumački uspeh, i zašto je to Beograd?

Poen za foru. Najviše igram za sad u Novom Sadu, u ,,Promeni”, gostovali smo par puta u Beogradu (tamo igram ,,Crnjanskog” u Madlenijanumu) a voleo bih kada bih sa predstavama iz ,,Promene” ( ,,Bura” V. Šekspira ili ,,Eling i Kjel Bjarne” Ingvara Ambjernsena, na primer) imao prilike da gostujem i u Nišu.

Kako ocenjuješ status glumačke profesije u Srbiji?

U poslednja dva meseca sam poslao ponude za gostovanja par predstava u kojima igram  većini profesionalnih pozorišta i domova kulture u Srbiji. Po ceni takvoj da žestoki mladi profesionalni glumci zarade po 2000 dinara od svog igranja. Jedino me je Užičko pozorište uopšte udostojilo odgovora.

Jesi li razmišljao da glumačku karijeru nastaviš da gradiš u inostranstvu?

Da. Mada se još nisam odvažio da odem sam jer želim da sa sobom povučem i manju ekipu glumaca koji bi da rade sa mnom i sa kojima bih ja da radim. Razlog za takvu želju je čisto ekonomski. Inače, mislim da se magija pozorišta može pretakati bilo gde i bilo kad, samo kad bića koja sudeluju u tom činu osećaju da je smrtno i životno važna priča koju oživljavaju i dele.

Na kojim glumačkim projektima si trenutno angažovan?

Trenutno igram u predstavama ,,Eling i Kjel Bjarne” Ingvara Ambjernsena, ,,Za šta biste dali svoj život” Harisa Pašovića, ,,Osećaj brade” Ksenije Dragunske, ,,Šine” Milene Marković, ,,Bura” Viljema Šekspira, ,,Bure Baruta” Dejana Dukovskog i ,,Miloš, Crnjanski” Ivane Vujić.

Lingvističko znanje koje je stekao tokom srednjoškolskih dana na filološkom odeljenju u ,,Prvoj niškoj gimnaziji Stevan Sremac”, upareno sa znanjem koje je poneo sa studija glume u Novom Sadu, Nikola će najpre pokušati da unovči u zemlji u kojoj je rođen. Iz tog razloga nastavio je da šalje mejlove pozorištima širom Srbije u nadi da će ga barem jedno pozvati na razgovor i da će ugovoriti gostujuću predstavu.

Na pitanje – kada možemo da te očekujemo u niškom Narodnom ili Lutkarskom pozorištu, Nikola odgovara: Ne znam. Kontaktirao sam ih, svakako.

Ljubav koju gaji prema glumi ne dozvoljava mu da potraži stalno zaposlenje, iako su sve brojnije kolege glumci koji se opredeljuju za druga zanimanja.

Novinar: Milan Dojčinović

*   Ova reportaža se realizuje u okviru projekta za ostvarivanje javnog interesa u oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Niša u 2016. godini. Projekat sufinansiraju Grad Niš i Uprava za kulturu Niša.

 

 

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde