Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – PRIRODA NAM DRŽI LEKCIJU

ŠTO DA NE KAŽEM – PRIRODA NAM DRŽI LEKCIJU

0

Mere karantina koje su u Indiji uvedene zarad borbe protiv koronavirusa dovele su do smanjenja zagađenja vazduha i reka u ovoj zemlji, preneo je AP.

Zbog mera karantina koje su uvedene 24. marta, u Indiji su zatvorene škole i fabrike, saobraćaj je ukinut, građani ne odlaze na posao i ne smeju da napuštaju svoje domove. Osim što doprinose smanjenju širenja virusa, ove mere doprinose i smanjenju zagađenja vazduha, u zemlji u kojoj se nalazi šest od deset najzagađenijih gradova u svetu. Zvanični podaci ukazuju na to da je već prvog dana po uvođenju mera smanjenje zagađenja vazduha bilo znatno.

Fotografije čistog Ganga, najduže reke u Indiji koja se smatra svetom, obišle su društvene mreže, dok nadležne institucije tvrde da je u pojedinim delovima reka postala podesna za kupanje.

Tako je to u Indiji, prema zvaničnim podacima, a tako je i u ostalim delovima sveta. Priroda se budi, dok zagađivači prirode sede zatvoreni u svojim domovima. Jel sada vidite ko je, ustvari, opasnost po svet? Ljudi, naravno, ljudi. Oni isti ljudi koji nisu hteli ni pod razno da shvate i prihvate brojna upozorenja ekologa da se zaustave, da ne uništavaju izvor života, da prestanu ukoliko žele da planeta Zemlja opstane. Jer ako planeta ne živi, ni oni neće živeti.

Jok, ni da trepne ljudska vrsta na ova upozorenja. Treptali su samo pobornici zaštite životne sredine, koji su svakodnevno apelovali, upozoravali, kukali……naravno bez ikakvih rezultata.

I onda stigne tamo neki virus korona, koji napadne upravo čoveka. Skloni ga sa ulice, ukloni ga iz prirode, zaveže mu ruke u poslu kojim je nanosio ogromnu štetu životnoj okolini. I gle čuda – priroda, odjednom, počne da diše. Punim plućima. Otrgla se iz kandži svog neprijatelja, čoveka, i vraća se u život.

Uostalom to možemo primetiti i na sitnim stvarima. Uveče, u tišini koju nam je doneo karantin, čujemo zrikavce, cvrčke, kreketanje žaba. Ujutru čujemo cvrkutanje ptica, a u pojedinim gradovima su počele da se šetaju i divlje životinje, koje su sišle iz okolnih šuma. Priroda se razmahnula i počela da osvaja prostor koji joj pripada.

Ne kažem da treba i u nastavku da budemo zatvoreni, kako bi priroda mogla da živi. Priroda ne može bez nas, jer smo njen sastavni deo, jednako kao što ni mi ne možemo bez nje. Ali smo mi, po svemu sudeći, u svojoj nameri da je uništimo bili jači. Do korone, razume se. Posle nje smo pobegli u mišje rupe.

Ko da i pre toga nije moglo drugačije. Ko da nismo mogli da povučemo ručnu i zaustavimo se bar malo. Priroda bi nam, u tom slučaju, i oprostila neke greške. Ne. Mi smo hteli da budemo jači i veći od nje. Pa eto nam – sada na delu vidimo koliko smo ustvari slabi i koliko ništa ne možemo bez prirode.

Podsetimo se samo pisma indijanskog poglavice Sijetla američkom predsedniki Frenku Pirsu, koji je daleke 1854 godine želeo da otkupi zemlju Indijanaca u zamenu za rezervat. U njemu, između ostalog piše:

“Morate naučiti svoju decu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših dedova. Da bi vaša deca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu decu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo:

zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom.”

I eto, čovek je učinio sebi samom zlo. Obuzdani u toj nameri čovek, znači povratak života prirodi. Koliko god nam ova nevolja, koja nas je zadesila, izgledala opasna i pogubna, ima u njoj i nečeg dobrog. Poruka, koja nas opominje da – ukoliko se ne uzmemo u pamet – mi ćemo stradati. A karantin u kojem smo trenutno nam pruža šansu za razmišljanje o mnogim stvarima. Kako reče indijanski poglavica – ipak smo mi gosti na ovoj zemlji, i njena deca u krajnjem, pa bi valjalo da se posle svega primirimo i obuzdamo, jer ne smem ni da pomislim kakva bi kazna, ako to ne učinimo, mogla da nas stigne.

23.april

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde