Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – NIŠTA NIJE KAO ŠTO JE BILO

ŠTO DA NE KAŽEM – NIŠTA NIJE KAO ŠTO JE BILO

0

Ništa nije kao što je bilo – imamo običaj, mi vremešni ljudi i svedoci minulih vremena , da kažemo. Ništa nije isto, pa se i izbori promenili. I predizborne kampanje, ni one nisu iste. Monotone i dosadne, pogled da ne baciš na njih. A baš smo se nekada zabavljali, svađali, pa i za gušu vatali kad treba.

Šalim se ja malo, ali se i ne šalim. Evo ga sredina februara, pa će i mart, i eto ih izbori. A mi građani treba da vidimo u međuvremenu “ko je vjera, a ko nevjera” i kome ćemo se carstvu prikloniti.

Vlast, doduše, čuva tradiciju. Ne mogu da grešim dušu. Počela je predizbornu kampanju – obilazi mesta kojima može da se pohvali, i hvali se – što ne bi.To je ostalo isto, tu se ništa ne menja. Sve vlasti su to činile, samo su neki zaboravili kako je bilo kada su bili vlast, a ovi što se hvale bili s druge strane. Mostovi, fabrike, putevi, saobraćajnice – tu su, ne možeš da kažeš da nisu, sve i da hoćeš. Samo se vade aduti iz rukava i eto ti ga mat za opoziciju.

Koju opoziciju? Pa stvarno koju? Jel to naša opozicija otišla negde na odmor, pa će se vratiti za izbore, ili je nešto drugo u pitanju. Sabiru se, sabiru – i samo što se prisaberu pojavi se neko među njima ko baci kosku i ode sve do đavola. Izgleda da su zaboravili da se vlast ruši, a ne rušiš sam sebe.

Eeee, kad se samo setim nekadašnje opozicije, koja je rušila Miloševića. Lepa su to vremena bila, mislim imao si jednu i drugu stranu, pa na megdan. A sila i s jedne i s druge strane, pa ti merak da gledaš i kontaš kom da se priključiš, za koga da glasaš. Čas ti se dopada jedan, čas drugi, a kada su se na kraju udružili, dobio si tri u jedan. Šta ćeš bolje.

Nama toga više brajko moj, nema zato što nema opozicije. Šta se čudite, pa nema. Ko je danas u ovoj našoj zemlji opozicija? Koja su tu imena koja valja poštovati kao nekada Đinđića, Draškovića, Koštunicu…..i da ne nabrajam dalje, jer i oni sitniji su bili krupniji od ovih današnjih. I imali su priču. Imali su o čemu da govore, znali su – pored toga što su rušili Miloševića – i šta hoće dalje.

Pa kada se sretnu u duelima na televiziji, pršti na sve strane.

A danas – danas konce ne možeš da im pohvataš, ne znaš ko je pošao a ko došao, ko je čiji i kakav je, ko šta nudi i šta hoće, koje su zamerke na rad vlasti ,ali argumentovane, ne onako iz glave na blanko. Jedino što opozicijaa, ili grupa ljudi koja se tako zove zna je – da Vučića treba srušiti. Čak da građani i požele da ga ruše, neće im biti jasno zašto. Rekreativno ne biva u politici.

Vlast, razume se, u ovakvim okolnostima deluje prepotentno, hvalisavo i napadno. Što je tačno. Ali sama nije kriva za to. Kako drugačije može da deluje ako nema protivnika u ringu. Da se rve sama sa sobom, ne ide. A i šta je briga. Da li treba, možda, sama sebi da napravi neku opoziciju da bi sve izgledalo normalno?

I sada mi čekamo da opozicija reformiše zemlju po meri određenog broja građana koji ne vole Vučića. Znate li kada će to da se desi? Na svetoga nikad, pa ni tad. Prosto opozicija nije igrač u ovoj igri. Ništa pod milim bogom nema u rukama, a hoće u boj. A kada izgine, reći će daa je Vučić varao na izborima. Toliko već sve postaje providno u našoj politici, da mi prosto dođe da zažmurim i ne gledam više. Pa i neću. Gledaću svoja posla, a što da trošim vreme kada ishod znam. Kao i vi.

12. februar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde