Naslovna Društvo Sećanja na „Džerimu“: Mesto koje je vreme zaboravilo

Sećanja na „Džerimu“: Mesto koje je vreme zaboravilo

0
Kafana “Džerima”
Kafana “Džerima” foto: GP018

Kafana “Džerima”, locirana uz seoce Donji Komren, sada krasno niško obodogradsko naselje, nekada omiljeno okupljalište kamiondžija i putnika na starom autoputu “Bratstva i jedinstva”, koji se u centru Konstantinove varoši račvao desno – prema Skoplju i Atini, i levo – ka Sofiji i Istanbulu, ostavlja dubok trag u sećanju svojih posetilaca. Kao tipična periferijska mehana šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, “Džerima” je bila više od običnog mesta za piće. Predstavljala je svojevrsnu instituciju, čiji su stubovi bili autoritarni gazda Radomir Živković, poznat kao Džerima, šarmantne konobarice poput Blanke Dimitrić, te neizostavne pevaljke spremne da uz ritmove tamburice uvesele goste.

“Raspolagala je baštom i golemim parkingom za teške kamione. Osim te očite prednosti, zbog koje su strani i naši kamiondžije bili redovni gosti i galantne trošadžije, njen uspeh je počivao na sva tri neophodna stuba:  autoritarnog (ali i autoritativnog) gazdu Radomira Živkovića Džerimu, oličenje čoveka-kičlije i izistinskih kičlija periferijske kafane,  vrednih i zgodnih (ali i vrtorepki i podatnih) konobarica poput lepojke Blanke Dimitrić, i atraktivnih pevaljki – ne pevačica – (ali i slobodnog ponašanja) spremnih da u nedra ili u donji veš prime papirne novce”, istakao je u intervjuu je za Gradski Portal 018 sociolog prof. dr Dragoljub B. Đorđević, autor knjige “Kazuj krčmo Džerimo”..

Kafana je bila ne samo mesto za osveženje putnika, već i socijalna laboratorija lokalnog društva. Tu su se mešali kamiondžije sa svojim pričama o putovanjima, lokalni seljaci s raznim zanimljivostima, i prolaznici željni odmora. Atmosfera je bila jedinstvena, podjednako dragocena za sociologe koji su u njoj nalazili ogledalo društvenih odnosa, kao i za obične ljude koji su uživali u živopisnoj mešavini različitosti.

“”Džerima” je simbolizovala drumsku kulturu u ponašanju, muzici i piću i odražava duh vremena kada su se periferijske kafane rađale, cvetale i postepeno nestajale. Njena terasa i veliki parking bili su magnet za putnike i lokalno stanovništvo, stvarajući prostor gde su se stvarale uspomene i priče koje su trajale”, kazao je prof. dr Đorđević.

I dok su mnogi oblici društvenog života evoluirali, ostaje činjenica da je “Džerima”, poput mnogih periferijskih kafana, ostavila dubok pečat u sećanju svojih posetilaca. Njena uloga u lokalnoj zajednici i dalje živi kroz priče i legende o vremenima kada je kafana bila mnogo više od mesta za piće – bila je srce društvenog života, gde su se sreća, tuga i životne priče delile uz zvuke tamburice i miris tradicionalnih jela.

“Kafana je sociološka laboratorija“, rekao je dr Đorđević, citirajući velikana srpske sociologije Cvetka Kostića i dodaje da je on “potpuno u pravu”.

„Kafana, kao retko koja demokratska institucija, svima ravnopravno daje šansu da budu “predsednici”, “premijeri” ili “gradonačelnici“. U njoj se brišu sve socijalne granice – poreklo, boja kože, nacionalna pripadnost, zanimanje, pol – sve postaje nevažno.

“Kafana je mesto gde se društvene razlike gube, a svi su jednaki”, govori prof. Đorđević.

Kafane poput “Džerime” pružaju jedinstven socijalni prostor, zajednicu u malom, gde se kao kroz tanko staklo proziru brojni društveni odnosi.

„Ona je, kao gnezdalo demokratije, mrestilište javnosti, jedinstven socijalni prostor“, dodaje dr Đorđević.

Kroz analizu događanja u kafani, saznajemo mnogo o našem društvu i stanju države.

„Iskustvo nam je kafansko“, rekao je Radomir Konstantinović, dok Stanislav Vinaver dodaje: „kafana je literatura, koja ne laže“.

Prema izričaju Katrin Lutar Tavar (Lutard-Tavard) kafana je dijagnoza stanja u kojem se nalazi lokalno društvo. Ona je, kao gnjezdalo demokratije, mrestilište javnosti, jedinstven socijalni prostor – zajednica u malom – u kojem se kao preko tankog okna skroziraju brojni društveni odnosi. U njoj se najprijatnije živi, lako saznaju ljudi, uči život (D. Ćosić) – nisu li to tri važne kafanske funkcije.

“Analizom onoga šta se događa na, ispod, pored i okolo kafanskog stola – u kafani i povodom nje – šta se priča i šapuće, i čuje, i koje sve to posledice proizvodi na uže i šire, bliže i udaljenije okruženje, ustvari saznajemo ko smo i šta smo, i kakvo nam je društvo i dokle nam je stigla država. Jer, kazao bi Radomir Konstantinović, iskustvo nam je kafansko. Ali i, veli Stanislav Vinaver, „kafana je literatura, koja ne laže“” – podseća nas prof. Đorđević  i dodaje da su njeni najopasnija protivnici: televizija, restoran brze hrane, kladionica, kafić i internet.

Od Mice Trofrtaljke do Šabana Bajramovića i pesme “Kazuj krčmo Džerimo”

“Pevaljka igra ključnu ulogu u periferijskoj kafani – njena je duša. Od fatalne Mice Trofrtaljke potiču periferijske pevaljke. Njena pesma “Davorike dajke”, snimljena 1968. godine u Nišu, označila je rađanje novog podžanra u novokomponovanoj muzici, poznatog kao periferijski ili čak “šoferski’”. Tokom sedamdesetih godina, ovaj stil je dominirao mehanama na cestama, u radničkim bircuzima i periferijskim krčmama. Sa svojim lascivnim stihovima (“Guram, guram, pa neće da uđe”), pesma je nametnula i određeni stil ponašanja, postavši standard za sve pevaljke, uključujući i one u “Džerimi” poput Mire Davorike, Mire Manastirke i Mire Vlajinke”, objašnjava prof. Đorđević.

Zanimljivo je, dodaje profesor, da je u ovoj, na prvi pogled skromnoj kafani, nastupao čak i Šaban Bajramović, kralj romske pesme.

“Nekako nadrealno zvuči i to da su se u “Džerimi” recitovali stihovi Majakovskog. Dodatno iznenađenje je da je ova mehana postala inspiracija za slavnu narodnu pesmu “Kazuj krčmo Džerimo” čiju je melodiju izvrsno interpretirala Usnija Redžepova uz stihove Milana Babića.”

Tako je gazda Rade Džerima sa svojom kafanom ušao u pesmu, preselio se u mit i postao legenda, što je dodatno osnaženo spomenutom sociološkom studijom i novim stihovima Jovana Mladenovića, vrsnog niškog pesnika.

Autentičnost i stil gazde “Džerime” igra ključnu ulogu u lokalnoj kafanskoj kulturi Rade Džerima, vlasnik istoimene kafane koja je postala legendaran simbol lokalne kulture, nije bio običan krčmar.

“Rade Džerima je krčmarska kruna, oličenje gazde periferijske kafane, protagonista kulture drumske mehane, nenadmašni izdanak duševnog čoveka. Duševan čovek, po rečima Dragana Žunića, nosi oznaku “duševnoga” koja odgovara kičerskom ukusu. Džerima je bio čovek mekog srca, zarobljenik kiča periferijske kafane, stvaralac i nosilac kulturnog podstila koji je promovisao i nametao svoju viziju kafanske kulture”, rekao je sociolog dr Dragoljub B. Đorđević.

Dodaje i da je “Džerima je bio sličan liku Nikole iz filma “Mi nismo anđeli”, kreiranom od strane Srđana Dragojevića. Njegova pojava, od priprostog šešira sa trakom do karakteristične drečave kravate, odražavala je autentičan stil vlasnika periferijskih kafana. Njegov žargon bio je siromašan, arhaičan, bogat lokalizmima, grub i seksistički, odražavajući specifični krčmarski stil govora.”

“Upravo zbog svoje autentičnosti, Rade Džerima je ušao u narodnu pesmu, postao mit i ostaće legenda. Njegov život je bio krčma, a krčma je život – pošteno, zar ne? Jer, on je bio pravi “lik” kafanske kulture”, ističe prof. dr Đorđević.

Dr Đorđević je bio redovan gost „Džerime“. Čak je i diplomiranje na fakultetu proslavio u toj “neverovatnoj mehani”.

„Najčešće u večernjim i noćnim satima kada je ona “disala punim plućima i bila prava krčma. Tada sam bio student Grupe za sociologiju niškog Filozofskog fakulteta, pa sam skoro svake večeri, vraćajući se iz Hipi doline i niškog korzoa, svraćao u ‘Džerimu’ i ostajao sve do zatvaranja u proseku u dva časa po ponoći. Ja sam živeo (živim) u Donjem Komrenu, poznavao sam gazdinu familiju, Rade Džerima je bio dobar poznanik moga oca – verovatno zbog toga me je Džerima izuzetno poštovao i služio iće i piće na veresiju. Znao sam i prijateljevao sa svom njegovom poslugom, muzičarima i pevaljkama“, kaže on i dodaje: “Kako bih inače i napisao monografiju o njoj da nisam bio redovan gost.”

Budućnost “Džerime”: Da li će se obnoviti?

“Čuju se glasovi o tome da jedan od Džeriminih sinova želi da obnovi krčmu. Tako bih voleo, ali teško da bi to bilo uspešno. Jer ono što je nekada bila njena prednost – i uslov uspeha – naprosto više ne postoji niti se može obnoviti.”

Anegdota iz kafane: Džerima i direktor BIP-a

Radomir Živković, premda skromnog obrazovanja i opšte kulture, znao je kao krčmar da se snađe i iznenadi ponekim prefinjenim manirom. U zgodi s poručivanjem velike količine piva za kafanu pokazao se dostojnim šmekera visokog stila, ravnim nekome niškom ili beogradskom mangupu s asfalta.

Tada se nije lako, kao danas, dolazilo do piva. Tek nekoliko fabrika s oskudnom proizvodnjom, naručivanje na licu mesta, neorganizovano dostavljanje i čekanje nedeljama da roba stigne, muke sa plaćanjem… Tako se Džerima jednog dana nađe pred kancelarijom direktora Beogradske industrije piva (BIP), tada najvećeg srpskog proizvođača, i iz razgovora drugih poručilaca, koji su pravili gužvu kod sekretarice, razazna da svi oni kupuju pivo na odloženo plaćanje. Zapazi da sekretarica pušta jednog
po jednog kafedžiju kod direktora, njega ne „zarezuje“, uopšte ne primećuje. A i kako bi kad je on izgledao novokomponovaški, bolje rabadžijski – duga, neuredna kosa, neizbrijan, neusukani brkovi, razdrljen, zapušten – za nesreću, sav celcat, do gole kože pokisao dolazeći od BAS-a do BIP-a.   Ipak je nekako dospeo pred direktorov sto, jer ga direktor nije odmah „snimio“. Džera mu se obrati:

„Druže direktore, došao sam da ugovorim mnogo piva za moju kafanu ’Džerima’, da mi se dopremi u Niš, u Komren – na početku da pozovete blagajnika.“

Dođe blagajnica, a Rade, onakav kakav ga Bog dao, brzopotezno raskopča nekoliko gornjih dugmića na grudima, oslobodi ih, podigne iz pantalona već poluizvađenu mokru košulju, a razvezaše se i poleteše na pod štosevi krupnih papirnatih dinarskih novčanica. Pare nije doneo u novčaniku ili u tašni.

Pred direktorom, zgranutim njegovim izgledom i činjenicom da je izmirio narudžbinu u gotovom, jer se većina trudila da što više odloži plaćanje, Džerima nastavlja:

„Direktore, sad izaberite neku obližnju kafanu, da se tamo nađemo, upoznamo i počastimo.“

„E, ne može tako, zna se red – otpozdravlja direktor – imamo mi u krugu fabrike restoran u kome može da se sedne i časte poslovni partneri.“

Radomir je energično prekinuo dalje cenkanje:

„Ne, ja hoću da to bude u gradu, i tačka.“ Direktor je, nemavši kud i uvidevši da je sreo neobičnog čoveka, pristao i zakazao mu susret za nekoliko sati u nekom beogradskom restoranu na glasu.

“Džerima ne bi bio to što jeste, zbog čega je i okupirao moju sociološku pažnju, da do kafanskog viđenja sa BIP-ovim čelnikom nije otišao prvo kod berberina na brijanje i sređivanje brkova, onda kod frizera da uredi frizuru, zatim u prodavnicu „Borovo“ po nove cipele i, na kraju, u pirotski „1. maj“ da pazari odelo i košulju.

“Tačno u dogovoreno vreme ušao je u rečenu mu kafanu, zauzeo mesto i čekao direktora. I, dok bi množina nas pomislila da će uglednik, kako to svagda biva kod ovih aktuelnih, naših „demokratskih“ skorojevića, izigrati provincijskog kafedžiju, direktor se ubrzo pridružio Džerimi. Nije da ga nije odmah prepoznao u novom izdanju, ali se ponovo zapanjio pred tako retkim likom. Nastavak priče je uobičajen za rutinski kafanski obed koji je, zna se, platio Džerima”, priseća se prof. Đorđević.

Meraklije i kult kafana u Nišu

Zašto su Nišlije meraklije i zašto je Niš poznat po kultu kafana? „To – ‘Zašto je to tako?” – mnogo je slikovitije i dublje izrazio pesnik Niša i Niševljana, likova i marginalaca sa niških ulica i “dokova’ Nišave“, kaže dr Đorđević.

Jovan Mladenović u svojoj pesmi „DŽERIMA NA DOKOVIMA KOMRENSKE FAVELE“ opisuje duh i atmosferu ovih kultnih mesta, gde se susreću likovi iz svih slojeva društva.

DŽERIMA NA DOKOVIMA  KOMRENSKE FAVELE

U noći izlazećeg meseca u zelenom vilajetu

Komrenske favele, dok poslednja petrolejka

Lije mutno svetlo, nalik na kubanski rum,

Leteli su čudni ždralovi, jerebice i crni kos,

Učinilo se kapetanu broda drumske meane Džerima,

Sa naerenim šeširima, iskošenih očiju, tamo negde,

Sleteli su ko Bodlerov gegavi albatros ili satenski

Gavran pesnika iz Ričmonda E. A. Poa, u delirijumu

Meane na sav glas Never more, Never more, Nikad više

Nikad više! Na astal stoji pesnik iz Hipi doline

Rudi Dučke i Kon Bendit na barikadama koje zatvaraju

Ulicu ali otvaraju put, zauvek promašenim sudbinama,

I likovima sa modrim pantalonama Lee ili Levis,

Crvene brigade, Bader – Majnhof, Sendero luminoso…

Majakovski je stalni gost meane: Drugovi, srce je

Organ sa dve pretkomore! Pre Revolucije vozili smo se

Tramvajima za dve kopjejke, a posle pobede za tri!

Posle onih deset Dana koju su potresli svet,

Reče Džon Rid, kapetanu broda i  stavi prst na Panama šešir!

Na dokovima, na putu prema jugu, trgovci tamne puti,

Žamor mornara, pristajanje velikih lađa sa zastavom

Džerime, Šaban sa belom ružom u reveru, Toma Semafordžija,

Osi Tarabuka, žongleri barbuta, bokser- osica kratkih

Krošea Jane Bahtijarević, Baklava, Stojče tapkaroš, i

Kralj romalen na štakama sa Crnoga puta,

Udarači iz krčme Drine, Atine i Bunkera, bifea

Na Žstanici, Ozrena i u slastičari Beograd, gde

U izlogu je sutlijaš sa cimetom i tresuljke i lokumi

Crveni, i jabuke na čačakalici, sjajnog preliva…

Kapetan sklapa raportnu knjigu, i upisuje u brodski

Dnevnik: Nikad više, nikad više, nikad više!

Krčma “Džerima” je više od obične kafane – ona je simbol jednog vremena, mesta gde su se susretali različiti svetovi, gde su se brisale socijalne granice i stvarale legende. Zahvaljujući knjizi “Kazuj krčmo Džerimo”, dr Dragoljub B. Đorđević beleži ovo bogato nasleđe, dajući nam trajni uvid u svet koji je nekada bio srce društvenog života Niša.

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde