,,Danas je Dan Republike Srpske, za neke običan dan, za nas prevažan. Shvatio sam da bih trebao govoriti o temama koje me kao cunami potope na ovaj dan. Da nabrajam rane koje smo sami sebi nanijeli, ali i koje su nam nanijeli i drugi. O strijeljanjima, ubijanjima, zabranama. Mogao bih da pričam o zločinima protiv sveštenstva. O strašnim tajnama, mukama, o demnskom ratu, nepravdi i bombardovanjima. Mogao bih da pričam i o pritiscima koji su nad Srbijom i Srpskom i dan danas“ – naglasio je Nikola Pejaković.
,,… Mogao bih da govoriom o tome šta je zadesilo naš srpski narod kraja Drugog svjetskog rata do danas. Da nabrajam neviđene zločine i rane koje smo sami sebi nanijeli i koje su nam drugi nanijeli. Da pričam o razaranju naše nacionalne narodne biblioteke na Kosančićevom vijencu, o tom kulturnom i intelektualnom genocidu prve vrste. O ćoravim kutijama koje su uslijedile, o streljanjima po Beogradu, o ubijanju po Srbiji onih koji nisu hteli da služe novoj komunističkoj vjeri, i novom vođi čije ime ne želim ni da pomenem. Ili o zabrani koju su nakon kraja rata potpisali naši srpski kadrovi da se Srbi ne smiju vraćati na svoje ognjište, na svoju zemlju na Kosovo i Metohiju i da je ovo danas samo naplata tih poteza, te neslućene izdaje koja je trajala pola vijeka. Mogao bih da pričam o odnosu prema našoj SPC, o zločinima protiv sveštenstva, o na silu i na suvo obrijanim kaluđerima i sveštenicima. O golom otoku, o ideološkim zabludama. Mogao bih da pričam o Ćopiću, Andriću, Selimoviću, o velikima koji su pristali da budu dio socijalističkog društva koje se po svemu što znamo danas moglo nazvati diktatura. Paradoksalno, komunisti su to priznavali i ponosili se time, priznavajuči to u zanosu nadahnutom nazivali diktatura proleterijata. Mogao bih da pričam o njihovim motivima, strašnim tajnama, o njihovim mukama, a sve im je što se mene tiče oprošteno. Mogao bih da pričam o zavjeri protiv srpskog naroda na kraju 20 vijeka. Zavjeru i koju smo sami sprovodili protiv sebe, a koju su vodili drugi. Mogao bih da pričam demonski smišljenom medijskom ratu protiv Srba, o sankcijama 90-tih, o neviđenoj nepravdi i bombardovanju i silama mraka koji se ne boje Boga i koje koriste svoju nakaznu pamet, svoj hoštapleraj i našu neopisivu glupost da nam naude. Mogao bih da pričam o Međunarodnom pravu, dvostrukim standardima i pritiscima, o prijetnjama i nepravdama koje su kao talasi neumorno zapljuskivali i zapljuskuju Srbiju i Republiku Srpsku. Mogao bih i da nas podsetim na riječi Save Tekelije koji je upozoravao koliko je opasno dijeliti Srbe na Dalmatince, Šumadince, Crnogorce i tako dalje. Mi tu nesreću koju je Sava predvideo upravo živimo. Od nadimka do naroda jedan je mali korak. Od narječja do riječnika jezika još manji. Mogao bih da govorim o potrebi da svi svima oprostimo jer drugog izlaza nema. Ne možemo da zaboravimo, ali moramo da oprostimo, jer kako sudimo tako će nam se i suditi. Opraštanja nikad dosta, kao i smirenja, kao i pokajanja. Mogao bih da govorim o ružno petokolonaškom djela srpske intelektualne elite koja je u trenutku kada su Srbi očetkom 90-tih određeni da budu loši momci, a priznajem da smo im se i mi sami lijepo namestili i pružili priliku da nas nagrde, požurila da se izjasni kao proevropska liberalna potencirajući da su oni više Jugosloveni nego Srbi, nastavljajući da žive tu prokletu srpsku zabludu. Mogao bih sve da nas opomenem kako je ta gangreozna bolest samoizdaja i samošovinizma zahvatila tužno veliki dio srpskog bića. Mogao bih da ispričam nevjerovatnu priču o toj našoj braći koja nažalost i dalje pjevaju u tom svetskom horu srbomrzaca i taže da Republika Srpska i Republika Srbija urade ovo ili ono, da kleknu ovako ili onako, da priznaju ovo ili ono, da se ponize i na kraju ako je ikako moguće izbace srpsko ime. Ili, najbolje bi bilo zauvijek nestanu. Napori onih koji vode ovaj svijet i naše braće koja im pomažu imaju za cilj da nam nametnu naopaku logiku, da naš DNK, našu savest i svest, našu zdravu pamet, očinji vid rastope u visom pećima novog svjetskog poretka. Da se narugaju našem patriotizmu, ljubavi prema otadžbini i da cinizmom natope našu odanost kosovskom zavetu i svetosavlju i da naše vjerovanje u Isusa Hrista predstave kao zatucanost i neznanje. U duhu tolerancije govore nam „vidite, jeste da su dva i dva četiri, ali broj pet se ljuti. Dajte da dva i dva nekada bude pet. Pokažite nekada toleranciju“. Ja ovdje ne govorim o ljudima već o idejama. O idejama i planovima da nam unište logiku, da nas preume i natjeraju da nam prihvatimo neprihvatljivo…”, rekao je Nikola Pejaković Kolja.
Priredila: Srpska istorija
