Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – SVETIONIK DEMOKRATRIJE ZAKAZAO

ŠTO DA NE KAŽEM – SVETIONIK DEMOKRATRIJE ZAKAZAO

0

U Americi haos, koji se u demokratskoj zemlji – za kakvu se Amerika slovi – nije očekivao. Sve je počelo u izbornoj noći kada je američki predsednik Donald Tramp izašao je na binu u Istočnoj sobi Bele kuće i proglasio pobedu na predsedničkim izborima 2020.

Šezdeset pet dana kasnije šarolika kolicija izgrednika upala je u američki Kapitol. Među njima su bile pristalice teorije zavere ,pripadnici grupa “Zaustavi krađu”, ultradesničarki aktivisti i onlajn trolovi.

Nasilje u Vašingtonu šokiralo je svet i uhvatilo vlasti nespremne, ali oni koji su pažljivo pratili razvoj situacije – kako na ulici tako i na ulicama američkih gradova – nisu se iznenadili. Seme ideje o lažiranim izborima posejao je sam predsednik nekoliko meseci pre predsedničkih izbora.

Kada su u subotu, sedmog novembra, glavni mediji objavili da je Džo Bajden pobedio, najrevnosnije Trampove pristalice zakazale su miting u Vašingtonu za narednu subotu pod nazivom „Million MAGA March“ (Marš miliona: Učinimo Ameriku ponovo velikom). Okupile su se hiljade ljudi, a dok je Trampov konvoj prolazio gradom, pristalice su oduševljeno klicale predsedniku.

Među okupljenima je bilo i više desetina članova ekstremno desničarske organizacije “Ponosni momci” koji su bili među onima koji će kasnije upasti u sedište američkog Kongresa. Tu su bile i i naoružane grupe, zagovornici teorija zavera i medijske ličnosti poznate po ekstremno desničarskim stavovima.

Kako je Tramp gubio tužbe jednu za drugom, retorika njegovih pristalica postajala je sve žešća.

U nizu viralnih tvitova 17. decembra Ron Votkins je predložio Trampu da se ugleda na Julija Cezara i iskoristi „revnosnu lojalnost vojske“ da „obnovi republiku“.

Posle tog sastanka na internetu su se proširile glasine o „ratu“ i „revoluciji“ u krugovima krajnje desnice. Mnogi su zasedanje Kongresa šestog januara, u normalnim uslovima običnu formalnost, doživeli kao poslednje bacanje kockica.

Ovo je dovelo do stvaranja „patriotskih karavana“ kako bi se organizovao transport hiljada ljudi iz cele zemlje u Vašington. Krenule su duge kolone vozila, ukrašenih zastavicama sa Trampovih likom koja su se okupljala su se na parkinzima u Luisvilu , Atlanti , Skrentonu .

Kada je postalo jasnije da će potpredsednik Majk Pens i ostali republikanci poštovati zakon i dozvoliti Kongresu da potvrdi Bajdenovu pobedu, usledili su napadi.

Šestog januara, Tramp se obratio hiljadama ljudi okupljenih u parku Elipsa, južno od Bele kuće. Podstakao ih je da „mirno i patriotski iznesu svoj stav“, a završio upozorenjem. – Borićemo se kao ludi, a ako se ne budete borili kao ludi, više nećete imati državu. Prema tome, spustićemo se niz Aveniju Pensilvanija… Idemo na Kapitol.

Zašto na sve ovo sada podsećamo? Zato što se u najdemokratskijoj od svih demokratskih zemalja na svetu, događaju stvari zbog kojih bi – da je bilo koja druga zenlja u pitanju – usledile sankcije. Bilo koje vrste – počev od ekonomskih, do drastičnih kojima demokratska zemlja SAD pribegava, učeći ostale sitne zemlje kako da postanu demokratske. Ako treba da dobiju batine (čitaj bombe) ….dobiće bez problema i razmišljanja, samo da se uzmu u pamet.

Ko bi sada trebalo da Ameriku natera da se uzme u pamet, i kako? Može li? Kojim sredstvima? Na koji način? Nema odgovora na ovakva pitanja, iako bismo, posebno mi u Srbiji, voleli da ih ima.

Kako bi smo znali zašto je naš učitelj na predmetu demokratija – kiksnuo.

Jer, slike sa Kapitol hila otkrile su duboku pukotinu u Americi. I pokazale da tu postoji nešto više od obične sujete lidera. Svetionik demokratije je sa Kapitol hila poslao savim drugačiji signal svetu. Osude koje iz raznih krajeva sveta stižu teško da će biti dovoljne da poprave “paket demokratije”, čije svetlucavo pakovanje sve više probija sumanuta grabež za vlašću, potezi koji ne biraju sredstva i žeđ za diktatom opšteg poretka stvari.

Lično me zanima kako će, koliko sutra, ta ista Amerika da se isprsi i udara packe tamo nekim “nedemokratskim zemljama”, koje su u odnosu na nju u ovom momentu, sitna deca u obdaništu? Pri čemu sam i prilično ponosna na svoju “nedemokratsku zemlju”, jer sam shvatila da smo, u odnosu na demokratske, daleko odmakli.Samo nas demokrate o tome još uvek nisu obavestile.

12.januar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde