Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – ODE KORONA

ŠTO DA NE KAŽEM – ODE KORONA

0

Krajem protekle sedmice epidemijske mere su ublažene. Polako nam se vraća život, kakav smo ranije živeli. Ukinute su kovid propusnice i ograničenje broja ljudi u zatvorenim prostorima. Nošenje maski ostalo je na nivou preporuke.

I tada je krenula naša razuzdanost. Kafane su već prve večeri bile pune, mladi se uželeli noćnog provoda, muzike i druženja bez ograničenja. Doduše i ugostitelji su jedva čekali da svira kraj, jer su im se u međuvremenu džepovi ispraznili.

Pre par dana u autobusu mi je baš bilo neprijatno kada sam u jednom trenutku uočila da sam jedini putnik sa maskom. Niko više ne nosi maske u javnom prevozu, niko ih ne stavlja kada ulazi u prodavnice, odjednom se svi ponašamo kao da ničega nije bilo, kao da ljudi nisu oboljevali i umirali.

Osim ugostiteljskih objekata, bioskopi i pozorišta vratili su se u normalan režim rada.Pa sada možemo i tamo da odemo, bez maske i distance, razume se.

Malo mi je sve to neobično i nenormalno, ali ajd, nije mi prvi put da se suočavam sa nenormalnostima života. Mislim to – da juče imaš sve zabrane, danas nemaš i od danas kreće novi život. Kao da je korona dugme pa je uključiš, ili isključiš.

A ima je, vraća se u mnogim zemljama posle popuštanja mera. U balgom obliku, ali se broj zaraženih povećava. Nego, i na to smo oguglali. Informacije o broju zaraženih, na respiratoru i preminulih slušamo kao pijačni barometar. I ne trepćemo.

Neki su nadrljali u vreme korone, a neki su joj izmakli. Bogami niko nije pobegao od posledica koje je ostavila na našu psihu, iako mi to nećemo da priznamo. I posle drastičnog ublažavanja mera naiđeš na nekoga, ko je preplašen, ko beži od tebe na dva metra, ne skida masku, a alkohol za dezinfekciju drži za svaki slučaj u džepu.

U cilju zaštite stanovništva Vlade zemalja su uvodile različite oblike restriktivnih mera radi sprečavanja širenja zaraze. Zatvaranje državnih granica, prekid svih oblika saobraćaja, a na mikroplanu najrasprostranjenija mera je bila izolacija. Upravo ta izolacija nas, kao socijalnih bića, nas je ubila u pojam. I upravo ona se ne može ukloniti prostim pritiskom na prekidač gde piše: korona je nestala.

Da li su nas dani provedeni u izolaciji nečemu naučili, izmenili, možda poboljšali? Život u izolaciji, bez društvenih relacija, izaziva pojavu anksioznosti, pojavu ili produbljivanje stanja depresije, povećanje rizika od konzumacije alkohola, povećanje broja suicida, kao i povećanje broja lakših i težih krivičnih dela, kažu psiholozi. A šta mi kažemo, jesmo li mi izvukli nekakav nauk iz svega? Jesmo li shvatili da nam je čovek mnogo važan, da nam je familija bitna, da je jako važno da se međusobno poštujemo i pomažemo u nevolji…..jesmo li shvatili, ili smo i to zaboravili pritiskom na prekidač?

Imam utisak da smo uspeli sa krizom da se izborimo pokazujući kolektivni duh, nacionalnu svest i dobar timski rad. Ni humor nam nije stran, a shvatili smo i da je humanost na delu najbolji terapijski tretman u lečenju samoće.

I šta ćemo sad, što bi rekla Konstrakta. Hoćemo li čuvatiu te vrednosti, stečene za vreme korone i ne dozvoliti im da nestanu zajedno sa maskama i dezinfekcionim sredstvima? Hoćemo li čuvati svoje znajući koliko smo brinuli o njima, i kolika je sreća što su svi danas tu, da možemo da ih vidimo. Ili ćemo sve to zaboraviti do neke sledeće nevolje? Hoćemo li otići u kafanu ne da bismo se najeli i napili, već da bismo one koje volimo gledali u oči i razgovarali s njima? Hoćemo li ubuduće ustaliti porodične ručkove na koje smo bili prisiljeni, ali su nam baš prijali? Hoćemo li, pritiskajući to dugme koje oglašava kraj korone, odbaciti sve ono što nije valjalo i zadržati sve pozitivno čemu nas je pandemija naučila. Volela bih da tako bude, ali sam nešto sumnjičava.

19. mart

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde