Naslovna ŠTO da ne KAŽEM ŠTO DA NE KAŽEM – MUKE ŽRTAVA NASILJA

ŠTO DA NE KAŽEM – MUKE ŽRTAVA NASILJA

0

Pripadnici MUP-a u saradnji sa Posebnim odeljenjem za borbu protiv visokotehnološkog kriminala Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, u nastavku akcije „Armagedon“ uhapsili su tri osobe zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršile krivično delo – prikazivanje, pribavljanje i posedovanje pornografskog materijala i iskorišćavanje maloletnog lica za pornografiju. Jedna od njih tereti se i za krivično delo obljuba nad detetom.Osumnjičenima je određeno zadržavanje do 48 sati i oni će, uz krivične prijave, biti privedeni nadležnom tužilaštvu.

I tu je, u ovakvim slučajevima, kraj priče. Zgrozi se i sablazni javnost nad ovakvim pojavama, osumnjičeni budu u pritvoru, pa odu kući, niko više ništa ne pita i ne osvrće se na slučaj, nikoga ne zanima šta je bilo i šta će dalje biti.

A kako se sve to u praksi odvija najbolje znaju oni, preko čijih se leđa odvija. I kroz čije duše prolazi. I šta sve doživljavaju kada pokušaju da deluju preventivno uopozoravajući nadležne, kako se ne bi dogodilo ono najgore, ono što je snašlo Tijanu Jurić i još nekoliko devojčica.

Majka jedne devojčice koja je sedam puta opisivala pred različitim državnim službenicima kako ju je dok se vraćala iz škole napao muškarac, rekla je na jednoj od televizija da je prijava naposletku odbačena, jer je njeno dete, prilikom sedmog opisivanja događaja, delovalo, kako je rečeno, „nezainteresovano i nije sarađivalo“. Baš tako, prijava je odbačena uz objašnjenje da „dete nije sarađivalo“

Slučaj je prvo prijavljen policiji, pa se čekalo da policija obavesti tužilaštvo, pa je dete više puta moralo da obilazi zgradu i priča priču o groznom događaju.

Onda su pozvani u policijsku stanicu da iznova ispričaju više puta jednu te istu priču, pa u Centar za socijalni rad, pa je usledila psihološka podrška, pa ispitivanje do detalja i ponovno prepričavanje.

A onda opet poliicijska stanica i ispitivanje uz nonšalantno ponašanje službenika i nesuvisla pitanja maloj devojčici „ jel on skinuo gaće“ i slično tome i gore od toga.

U nastavku se detetu dodeljuje pravnica od strane tužilaštva, pa onda treba da ide u tužilaštvo da ponovo prepričava istu priču po stoti put….da li je neko skidao gaće, pokazivao polni organ i šta je sve usput radio……ima još, ali ja sam se umorila samo nabrajajući, a kako li je tek desetogodišnjoj devojčici koja je to prošla, i njenim roditeljima koji su samo želeli da slučaj prijave, kako bi ovakvi monstrumi bili privedeni pravdi.

Savet psihologa, na kraju priče, je da sporni događaj vremenom gubi na značaju. Možda će događaj jednoga dana izgubiti na značaju, a možda i neće. Zavisi od deteta.

Svi preskaču činjenicu da od otkopčavanja šlica i skidanja gaća, pa do onoga što se Tijani Jurić dogodilo, put nije dugačak. Naprotiv. Kratak je, i nepredvidljiv. A likova sa poremećenim umovima je danas sve više. Još kada prođu tako kako obično prolaze, okuraže se, pa nastavljaju ne obazirući se ni na koga, i ni na šta.

Policija hapsi uspešno, rekosmo na početku priče, čak i one koji samo trguju pornografskim materiijalom. I dobro je što to čini. Sve ostalo nije dobro. Badava ih uhapsi, kada ih neko drugi oslobodi. Badava upre prstom u njih, kada je put dokazivanja krivice toliko težak, da mnoge žrtve odustanu od dokazivanja. Umore se od maltretiranja, propitivanja i podsećanja, posebno od netaktičnog ponašanjua službenika u ovom poslu koji, ni prema odraslim žrtvama ne bi smeli tako da se ponašaju, a kamoli prema deci.

Zašto je nasilje, bilo koje vrste, ove posebno – u porastu? Zato što žrtve na kraju priče (ukoliko su nasilje prijavile) budu toliko izmrcvarene i psihološki uništene, da proklinju dan kada su sve prijavile i iznele na videlo. Pa, uglavnom, ćute i trpe. Sve dok se nešto strašno ne dogodi, a kada se dogodi, džaba mu bilo. Onda možeš nasilnika odmah i na električnu stolicu, ništa ne znači i ništa ne vredi.

Igor Jurić, otac Tijane Jurić, nam je jednom prilikom u samo jednoj rečenici sve obajasnio „ Otkad Tijane nema -uveče ležem a ujutru ustajem sa istom mišlju: gde sam pogrešio i da li je sve ovo moglo da se spreči?“

E, tu je ključ rešenja problema a ne u uspešnim akcijama hapšenja, pritvaranja na 48 sati i zaboravljanja do sledeće prilike.

22.Novembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde