Naslovna Niš ŠTO DA NE KAŽEM – MOŽE LI DRVO BEZ KORENA?

ŠTO DA NE KAŽEM – MOŽE LI DRVO BEZ KORENA?

0

Penzioneri šetaju ovih dana. Izašli posle skoro dva meseca na vazduh, da vide ljude, da osete život, da razmrdaju stare kosti. Očekivala sam da na uliici sretnem neke omatorele ljude, umorne od života, muka I nedaća koji jedva čekaju da se nekome požale, i – prevarila sam se. Toliko pozitivne energije, posle svega što ih je sada i uopšte u životu snašlo, nisam očekivala. Gotovo svi su hteli da razgovaraju, a svi sa kojima sam promenila reč kazali su da im nije bilo teško. “Ono što se mora, nije teško ”. „Razumeli smo poruku – štite nas, od nas”.

Na ulici usamljeni šetači, šetači po dvoje, ili bračni parovi koji se drže za ruke. Evociraju uspomene na davna vremena.

– Šta ste radili sve ovo vreme u “zaočeništvu”, pitam.

– “Uuuuuuu, svašta. Počistila celu kuću, kuvala, spremala, gledala televiziju, radila ručni rad, razgovarala telefonom……mnogo toga što ranije nisam uspevala. Imam ja još toga nedorađenog” – odgovara mi jedna naša sugrađanka, koja je prevalila 80-tu.

– A šta je bilo najteže, pitam radoznalo.

– “To što ne mogu da vidim i zagrlim unuke. E, to je najteže. Sve ovo vreme ih nisam videla, nisam prekršila ono što je rečeno. Nije meni za mene, meni je zbog njih. Ne daj Bože da se nešto dogodi, pa živa da se pojedem. Proći će i ovo, ko što je i sve drugo prošlo, pa ćemo da se grlimo I ljubimo do mile volje ”-odgovara mi smireno, ubeđena da je ovo još samo jedna životna epizoda koja, kao i sve druge, mora da ima kraj.

Nema srdžbe u pričama penzionera, nema ljutnje, nema osude, ničega od svega što u njihovo ime izgovaraju drugi, nema. Naprotiv, ljute se što uopšte neko govori u njihovo ime. I ljute se pomalo zbog nerazumevanja mlađih generacija koje, kako kažu, “baš nikakvu muku ne mogu da istrpe”. A pomalo su ljuti I zbog onih, koji u 20,05 lupaju u šerpe.

– “Ne dopada mi se to, nije lepo. Nije lepo prema zdravstvenim radnicima zbog kojih je akcija krenula. Što se skrivaju iza građana koji podržavaju medicinske radnike, i tako promovišu svoje političke stavove? Niko nikome ne brani da se bavi politikom, ali neka sačeka da sve ovo prođe, pa neka se bori za vlast. Ovo je ružno” – kaže jedan od sagovornika, upitavši me na početku razgovora da li sme ovo da kaže.

I mnogi će sada reći da mišljenje ovih “matoraca” nije ni važno. Nisu oni ti koji će nam krojiti budućnost. Budućnost je na mladima i treba da ih puste da žive i rade onako kako su zamislili.

Ne znam šta da kažem, jer šta god kažem, neko će biti uvređen. Moram, međutim, da primetim da je krajnje neukusno omalovažavati stariju generaciju i gurati je u zapećak. Kao višak, kao nekoga ko smeta, kao one koji remete red i koče napredak.

Nekada se najstariji u kući najviše poštovao. Njegova reč se uvažavala i pitao se za savet. Nekada su stari bili zakon u kući, koji se nije kršio. Jer su posedovali iskustvo i mudrost, koju mladi nemaju. I to su mladi znali.

Šta se to danas promenilo pa starije nazivamo “izlapelim matorcima”, ljudima koji smetaju, koji su kočničari, čije mišljenje ne vredi ni pet prebijenih para? Šta se promenilo? Ili ko se promenio – današnji stari, ili današnji mladi? Jesu li današnji stari “gluplji” od ranijih, ili su današnji mladi “pametniji” od prethodnih? Ili je, možda, sistem vrednovanja poremećen pa smo se i mi, shodno tome, poremetili. Biće da je ovo poslednje.

Stoji činjenica da starije generacije mnogo toga ne znaju, što mladi znaju. Ali stoji i činjenica da imaju daleko više pređenog puta iza sebe i mudrosti pokupljene na tom putu, koju mladi i da hoće, ne mogu da imaju. Zato što put još uvek nisu prevalili, i mudrost im je iz tog razloga još uvek siromašna. O poštovanju ne bih ovoga puta. Poštovanje je odavno negde nestalo, isparilo u trci za boljim životom preko noći, u gaženju svega pred sobom da se do zacrtanih ciljeva stigne, u zaboravu ko te je rodio, šta te je učio i kome si dužan za sve što danas jesi.

Kada bi se stvari okrenule, a neće, pa kada bismo malo više uvažavali reč onih, kako ih nazivamo “zombijem što šeta ulicama u vreme policijskog časa” – možda bi se svet i promenio na bolje. Naše znanje i njihova mudrost bi možda nešto kvalitetnije izrodili. Ovako, drvo bez korena koje pokušavamo da gajimo, teško da će dati plodove. Može jedino da se, pod jačim vetrom, slomi i padne na zemlju.

1.maj

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde