Naslovna Niš ŠTO DA NE KAŽEM – GDE JE TU ČOVEK?

ŠTO DA NE KAŽEM – GDE JE TU ČOVEK?

0

S vremena na vreme pronađemo neko „čudo” kojim se bavimo i okupiramo pažnju javnosti izvesno vreme, dok se ne pojavi neko novo „čudo”. Ovoga puta to je čovek koji, prema prvim informacijama, „gaji pacove” u kućici pored Nišave. Reč je o čoveku starom 74 godine koji živi sa desetak pasa u straćari, u kojoj po prirodi stvari postoje pacovi, te tako čovek živi sa pacovima, a ne gaji ih svojevoljno. A i psi lutalice se okupili oko njega, zato što su gladni i zato što im neko povremeno baci komad hleba.

Priča je zaintrigirala pažnju javnosti, uključila se tu i komunalna policija, i grad i nadležne službe.

Nadležne inspekcije su naložile „čišćenje smeća i adekvatno zbrinjavanje životinja”. Izvinićete, ali meni je ovo u najmanju ruku čudan zaključak. Neću da kažem smešan. Zato što nesrećni Nišlija punih 20 godina boravi u ovoj straćari pored Nišave, sedam godina ne dobija penziju, živi bez struje, za vodu koristi pumpu u dvorištu……i to je sve što ima od blagodeti savremene civilizacije. Sada bi taj trebalo da očisti smeće i adekvatno zbrine životinje.

Ne idemo li mi naopakim redom? Pođimo od pretpostavke da gore navedeni Nišlija nije bio sirotinja, da nije bio prinuđen da živi u ovom bezuslovnom prostoru, da nije živeo ispod svakog minimuma uslova neohodnih za egzistenciju čoveka…..pa on onda ne bi ni prikupljao pse lutalice, ne bi imao ni pacove u svom okruženju, ne bi sa 74 godine privršavao svoj život ko poslednji na svetu, što bi rekao naš narod.

“Ovo je gradsko zemljište, to ne ruše već 20 godina, mene su ostavili tu. Kad delim hranu, ja delim napolju. 20 do 30 pacova se skupi oko hrane i ja se branim od njih, ne možete vi da utičete na to jer oni na hranu idu”- kaže ovaj nesrećnik.

„Čuvanje pasa je uzrok pojave pacova”- takođe je jedan od zaključaka nadležnih.

„Ono što smo na terenu videli je i veliki broj životinja koje se bespravno čuvaju, reč je o psima, kojih ima više nego što to odluka o držanju životinja dozvoljava. Osim toga i način na koji se čuvaju nije po propisima, pa smo zamolili da se i sva udruženja za zaštitu životinja uključe i pomognu da psi nađu svoja bezbedna skloništa i da budu adekvatno zbrinuti i lečeni” – sledi objašnjenje.

Sve je to u redu i dobro je što grad o svemu ovome brine. I o higijeni i o psima „koji treba da nađu sigurno utočište i budu lečeni”, i o onim pacovima koji su se okupili oko pasa…….sve mi se to dopada, jer se ne događa često da se povede ovakva briga o problemu koji uznemirava građane i nanosi im štetu.

Vraćam se ja, ipak, na početak priče. A u njoj nema čoveka i brige o čoveku. O ovom čoveku koji je, eto, sada kriv i za pse lutalice, i za pacove, i za nered….. Kriv je što postoji i što ga niko, u poslednjih 20 godina, nije primetio. I pružio mu ruku, i pomogao mu. Možda bi on pre 20 godina mogao i biti od nekakve koristi, da radi i zaradi za sebe, koliko god, da preživi. Danas sa 74 godine on to ne može, može samo da bude kriv. Od žrtve napravismo krivca, i meni ga je žao. Mnogo.

„ A za osobe koje su u lošem socijalnom statusu kao što je on, Grad ima mehanizme da ih zbrine” – rekoše nadležni, te tako pored pacova i pasa, spomenuše i čoveka. Hvala Bogu, makar i u jednoj rečenici.

Ne kažem ja da je pogrešno to što nadležni u ovom trenutku čine, i da ne čine dobro. Daleko od toga. Hoću samo, kroz ovaj primer, da ukažem na činjenicu u kojoj je meri čovek svih ovih godina unazad obezvređen, omalovažen, i u kojoj meri o njemu malo brinemo. Jer, postoje ljudi koji se izgube u životu, koji nisu kadra da ga žive po meri čoveka, koji ne mogu, što bi se reklo, „da se snađu”. Pa valjda društvo postoji zbog toga da im pruži ruku i pomogne im da makar prežive dostojanstveno, ako ne i da žive.

I nije ovaj 74 – godišnjak usamljeni slučaj u Nišu. Ima ih u priličnom broju, tu oko nas, ali ih mi ne vidimo. I ne čujemo, i ne razumemo. Postanu vidljivi tek u trenutku kada počnu da ugrožavaju naš komoditet. Kada počnu da smetaju i bodu oči. Kada nešto kvare i nešto ruše. Tada ih primetimo, ali se na njih bogzna kako i ne sažalimo. Krivimo ih što su takvi kakvi jesu. To je ono, što mi u ovoj priči bode uči, i što me uznemirava. Više od pasa lutalica, i više od pacova.

„Čovek je najveće bogatsvo” – izgovaramo kad god nam se pruži zgodbna prilika. Ma đavola jeste. Čovek je marginalizovano biće, koje je izgubilo svoje mesto u društvu i koje je diglo ruke u potrazi za traženjem nečeg što je bolje. Jer marginalizovani ljudi sami ne mogu ništa. Oni su na svakom koraku omalovaženi, na njih se u svakoj situaciji gleda sa visine, njima niko ništa neće da učini ako ne mora, oni zapravo i ne postoje, osim što su sami svesni svog postojanja. I nesreće u kojoj su.

A ovaj nesrećnik kraj Nišave kaže da mu najteže pada da se odvoji od svojih ljubimaca, koje zove prijateljima. „Duša me boli, svi su spavali sa mnom od malena i sada kada treba da idu, neprijatno je”, tvrdi.

Iskreno se nadam da će grad, pored svih ostalih poteza koje preduzima, nešto učiniti i za ovog starog čoveka koji se, u nedostatku svega što mi imamo a on nema, drznuo da voli pse i pacove. Da bar ostatak života, koliko toliko, provede kao čovek. Valjda neće biti na velikom teretu. A on će, sigurna sam, jednako voleti i ljude koji su mu pomogli, kao što je voleo životinje. Prosto zbog toga, što ume to da čini.

02.februar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde