Naslovna Niš ŠTO DA NE KAŽEM – MATERNJI JEZIK I MI

ŠTO DA NE KAŽEM – MATERNJI JEZIK I MI

0
Međunarodi dan maternjeg jezika foto: GP018

Juče je bio međunarodni dan maternjeg jezika.Jesmo li ga obeležili kako treba, ili protokolarno po običaju, kako uglavnom obeležavamo i sve drugo, što nosi prefiks međunarodni. Pa ajd da se i mi stavimo u red.

Srpski jezik kao čuvar srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta nema status u društvu koji mu pripada. Ni u jednoj oblasti života ne pridaje mu se potreban značaj, a narod više brine o svom jeziku nego pojedine institucije kojima je to posao. Ključna nacionalna identitetska obeležja moraju se čuvati koordiniranim naporima kulturnih, naučnih i političkih organizacija, ali poslednje u nizu prečesto nemaju sluha za naučne i stručne stavove.

Na Međunarodni dan maternjeg jezika, koji je obeležen juče, pisci i lingvisti smatraju da položaj i status maternjeg jezika u Srbiji, treba zasebno vrednovati prema različitim društvenim slojevima. Ispostavilo se da “običan narod” najviše brine za svoj maternji jezik i svoje nacionalno pismo.

– To odlično ilustruju brojne neprofitne organizacije i manifestacije posvećene srpskom jeziku i ćirilici po celoj Srbiji, kao i dobronamerna pisma redakcijama dnevnih novina i časopisa, ali i česte svakodnevne opklade oko toga šta je pravilno u jeziku ili pravopisu. Takođe, status srpskog jezika i pisma više je nego dobar u ključnim nacionalnim kulturnim i naučnim institucijama: SANU, Matici srpskoj, Srpskoj književnoj zadruzi, mnogim zadužbinama i institutima. O koordinaciji jezičkih aktivnosti ovih institucija valjano brine Odbor za standardizaciju srpskog jezika, kaže lingvista prof. dr Aleksandar Milanović.

S druge strane, upozorava, status srpskog jezika, nažalost, nije na istom nivou kada govorimo o pojedinim medijima, nevladinim organizacijama pa i političkim strankama, a neke od nevladinih organizacija svesno odmažu srpskom jeziku i ćirilici.

Lošem statusu srpskog jezika, kako stvari stoje, doprinose mnogi. Najveća odgovornost je na nezainteresovanosti i nespremnosti na delovanje u političkim strukturama. Izgleda da je njihova nezainteresovanost i indolentnost neretko posledica robovanja tuđim nalozima, koji nisu dobronamerni kada su srpski jezik, pismo i kultura u pitanju.

Da se srpskom jeziku ni u jednoj oblasti života ne pridaje potreban značaj, i da se nalaze svakojaki izgovori da se ne koristi ćirilica, smatra prof. dr Sreto Tanasić, predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika.

A ko treba da se pozabavi ovim pitanjem i stvari promeni nabolje? Država, naravno, a ko bi drugi. Jednako kao što je kroz zakonska rešenja i njihovu primenu obezbedila povoljan status manjinskih jezika. Logično je da odgovornost nije samo na državi. Usvajanje Zakona o srpskom jeziku i ćirilici, posle višedecenijskog odlaganja, predstavlja polaznu osnovu, ali ne i konačno rešenje.

– Time je država rekla da su joj srpski jezik i ćirilica važni, sad mora pokazati to u praksi i primeniti zakon, a takođe, nužno je sa strukom razraditi način primene propisa u svim oblastima života i svakako što pre obezbediti status jezika u školi – navodi prof. dr Sreto Tanasić.

E, tu već dolazimo do odgovornosti i države, ali i struke i kulturne javnosti. Pitanje statusa srpskog jezika ne treba razdvajati od statusa srpske književnosti, jer status jezika ne može da bude zadovoljavajući, a status nacionalne književnosti loš, a važi i obratno. Uostalom, jezik i književnost su povezani i u osnovnim školama u istom predmetu. A povezani su i istim stepenom poniženja, budući da deca

U Srbiji imaju manji broj časova svog maternjeg jezika i književnosti od vršnjaka u Evropi. Interesantno je da niti EU niti naše nadležno ministarstvo ne teže harmonizaciji sa EU u ovoj oblasti, pa ispada da su naši đaci svedeni na đake drugog reda u odnosu na svoje vršnjake u EU – našim đacima nije dakle, namenjeno da znaju svoj maternji jezik i svoju nacionalnu književnosti.

Je li to slučajnost ili prost previd? Ne čini se da je tako.

Osim toga u Srbiji se maternji jezik ne izučava na fakultetima kao što je žurnalistika, pravo, nastavnički fakulteti…..I to je kod nas normalno, kod drugih nije.

Međunarodni dan maternjeg jezika bio je povod za održavanje programa „Vukov utuk“, juče ispred Spomen-kuće Vuka Stefanovića Karadžića u Tršiću, u organizaciji Centra za kulturu „Vuk Karadžić.

Ideja da se proslavlja Međunarodni dan maternjeg jezika promoviše se širom sveta od 2000. godine, nakon inicijative Bangladeša. Unesko promovisanjem ove ideje iskazuje verovanje u značaj kulturne i jezičke raznolikosti za održiva društva. Rad na očuvanju kultura i jezika neguje toleranciju i poštovanje drugih.

Znači li to da nam se i na ovom važnom, za održavanje nacionalnog i kulturnog identiteta, polju – podmeće. Da ne budem paranoična, ali na to mi miriše. I znači li to da mi na sve to dobrovoljno pristajemo? Važno da svake godine obeležimo međunarodni dan maternjeg jezika i mirni smo.

22. februar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde