Naslovna Niš ŠTO da ne KAŽEM – ŠTEDNJA I EVOCIRANJE USPOMENA

ŠTO da ne KAŽEM – ŠTEDNJA I EVOCIRANJE USPOMENA

0

Gradski Portal 018 – 13.12.2018

Maloprodajne cene robe i usluga koje se koriste za ličnu potrošnju, kojima se meri inflacija, u Srbiji su u novembru smanjene za 0,3 odsto u odnosu na oktobar.

U novembru ove godine, kažu, pojeftinili su hrana i bezalkoholna pića , transport i komunikacije i alkoholna pića, duvan, nameštaj, pokućstvo i tekuće održavanje stana .

Nismo primetili, izvinite. Kud da pojeftini bas sve, što mi ne kupujemo. A i inače malo šta kupujemo. Štedimo u poslednje vreme.

Kad smo već kod štednje – štedite li vi nešto, ili ste obični rasipnici?

Pitajte roditelje, još bolje bake i deke, šta su oni nekada radili i kako su “stavljali na stranu za crne dane i ne daj bože”.

Znam šta ćete vi meni sada……”pa nama crni dani traju malo duže, a ne daj bože nam je svakoga dana”.

Ponekad se pitam – jesu li ovi naši preci bili neki umetnici življenja, a mi glupi i neznalice, ili je nešto treće u pitanju. ŠTEDNJA!!!! Pa na tu reč običan čovek danas može samo da se sa gorčinom nasmeje, da odmahne rukom i kaže……”ma daj, nemoj da me zezaš”.

Da se ubiješ štedeći, danas ne možeš da uštediš za par cipela. A oni naši “preci umetnici” štedeli za kuće, stanove, kola…..za letovanje nisu morali, to se nađe u novčaniku.

Znam šta ćete sada reći……” Pa jeste, sve pojeli i potrošili, zato sada nema za nas”.

Ima, ima još…..ali može i da nema. Imamo njihove kuće, njihove stanove, more i njihov nameštaj koji su kupovali, a ostao ponegde i neki očuvani „stojadin”. Ali, lako može da nam se desi, daleko bilo, da i to nemamo. Ako se uvalimo u dugove, pa nam to neki izvršitelj otme.

Ne znam šta da vam kažem…..da nisu valjali oni, ili da ne valjamo mi. Mnogo je komplikovan odgovor na ovo pitanje. Jesu li oni grešili, ili mi grešimo? Ne znam gde su oni, ali znam gde mi grešimo. Prvo – protežemo se dalje od gubera. Sve bismo da uhvatimo, a ništa nam nije na dohvat ruke. Pa se onda dovijamo na sve moguće načine …..i uhvatimo ga, jer smo željni da živimo ko neki oko nas. Onda se foliramo da nam je dobro i da smo srećni što imamo ajfon u rukama, a to što nemamo za leba kuci i za gradski autobus, to nema veze. Niko ne vidi da nemamo, a ajfon svi vide kada ga ponosno u kafiću stavimo na sto i bude nam simbol društvenog statusa, iako kuče nema za šta da nas ujede.

13.decembar

POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas unesite vaš komentar
Molimo vas unesite vaše ime ovde